Čekajući Osmijeh proljeća

Mi odavno živimo scene iz Nadrealista kojima smo se nekad davno smijali. Nisam ovime rekao ništa novo, mudro ili jedinstveno, ali vrijedi još jednom ponoviti. Kao da smo gledajući prvi put scene iz njihova zadnja dva predratna serijala, bješe to 1989. i 1991., i sami nekako upali u taj svijet za koji smo vjerovali da je samo skeč, a pokazao se kao bolna stvarnost.

Svi oni likovi naglašeno ruralnih naglasaka i "šega" prezimena, a koji obnašaju visoke funkcije, činili su se preuveličanim, prenaglašenim verzijama stanovnika ove zemlje, koje kao da je radio dr. Frankenstein – spajajući nespojivo!

Samo u Nadrealistima moglo se dogoditi da ljudski profil, koji u stvarnosti posjeduje maksimalno neki noćni čuvar, preko noći postane direktor firme ili predsjednik države. Samo u Nadrealistima živjeli su likovi poput Hape Hapića, Ibre Tekovine, Riste Podvožnjaka ili Zgembe Adislića, a onda se, baš kao u onim crno – bijelim epizodama Zone sumraka dogodilo nešto čudnovato. Počeli smo živjeti ono što smo gledali.

I otuda ona slavna izjava – "Nadrealisti su sve ovo znali i pogodili!". Često je možete čuti pričajući s ljudima koji se i dalje ne mogu načuditi otkud sva ova lavina likova koja je nekoć davno, činilo se, rasla samo po širem rubu naših života, daleko od snova o ljubavi, bratstvu ljudi pod nebeskim svodom, sreći i rokenroulu.

Kako vrijeme odmiče, sve više znam da nisu Nadrealisti bili nikakvi proroci, samo su u pravi kontekst stavljali ljude koji su itekako bili živi i postojali svuda oko nas, samo ih je socijalistička estetika vješto skrivala mnoge godine. I njih i njihov, što bi ono Amerikanci rekli – background.

Dakako da je trebalo ponešto vještine, znanja i mladenačkog fakinizma da se to sklopi u legendarni sadržaj, ali sve figure već su bile na tabli, samo su čekale neku novu partiju. S Nadrealistima su još i vješto osvijetljene. Bezobzirni, gramzivi, pravopisu i knjigama nimalo skloni, oni koji titule ne dosežu, nego ih kupuju ili pretvaraju u robu, sirovi i beskompromisni, oni koji za sve moraju imati vezu. I svi na istoj ploči skupa s naivnima, zbunjenima, preplašenima i onima koji idu preko veze jer misle da i ne može drugačije.

A tko ih ni tada nije vidio, tko je život živio vjerujući u estetiku koja je veličala našeg radnika i seljaka, koji može biti sirov, ali je dobrodušan i šutljiv, koja je veličala inteligenciju koja radi za opće dobro i pojedinca koji svaki dan dodatno izgrađuje sebe za dobrobit društva, taj nije vidio ništa! Ni tada, a ni u godinama koje su dolazile.

Ni moj vid nije nešto, ali nikad nije kasno da se otvore oči. Živimo Nadrealiste odavno, ali nisu Nadrealisti kreatori ovoga, oni su samo prvi pisnuli o nečemu što nije bilo lijepo govoriti, jer je kvarilo san. Na kraju je ispalo da je i taj san bio lažan, a svijet koji se smijao Hapi Hapiću nepostojeći.

Hapić nam je svima dokazao da smo mi koji smo beskrajno ponavljali skeč o poslijeratnoj izgradnji zemlje, smijući se svemu, zapravo skeč. Smiješni prizor, toliko tužan s obzirom na broj repriznih emitiranja.

I? Nadrealisti su, kažeš, sve pogodili? SVE?

Evo, sjedim ovdje i čekam da dođe Osmijeh proljeća, ali prođe toliko godina i toliko izbornih ciklusa, a u ovoj zemlji sve smo dalje od bilo čega što podsjeća na taj katarzično – civilizacijski rasplet naše drame. Dapače, sve je ovdje naopako -  osmijeha nema uopće, a proljeće je 12-tog u novemberu.

Očito, iz ovog televizora u kojem trenutno igramo, ne može se nazad.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.