50. rođendan Alan Forda

Prije točno 50 godina u Italiji se na kioscima pojavio strip ne baš maštovitog imena – Alan Ford. Scenarist Max Bunker (pravim imenom Luciano Secchi) i crtač Magnus (Roberto Raviola) odlučili su se u svom popularnom malom formatu, sa svega dvije slike po stranici, napraviti parodijski strip o tajnoj agenturi. Bilo je to vrijeme enormnog uspjeha Jamesa Bonda i sličnih hladnoratovskih agenata, a sasvim suprotno mondenom i uglađenom svijetu „agenta sa dozvolom za ubojstvo“ odvijala se radnja talijanskog, ispostavit će se, neshvaćenog remek – djela.

Suviše sam star da bih ti mogao pomoći!

Naime, priča o Grupi TNT nigdje u svijetu, ponavljamo, nigdje u svijetu, nije uspjela ostvariti ama baš nikakav uspjeh, serijal se neuspješno probao pokrenuti i u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Engleskoj – a u Italiji je to tek jedan u nizu stripova – no, na teritoriji Jugoslavije će već nakon prvog objavljivanja (1970., godinu dana nakon prvog broja u Italiji) Alan Ford postati fenomen, svijet za sebe. Najveći „krivac“ za sve je, tvrde upućeni, pokojni Nenad Brixy, pisac i novinski urednik rođen 1924. u Varaždinskim Toplicama, a koji je radeći na određenim izdanjima tada moćnog zagrebačkog Vjesnika (najveća i najmodernija novinska kuća u ovom dijelu Europe) svjesno brusio ukus masovne publike.

Upravo je Brixyjev odabir Alan Forda (izaći će prvi put 1970. u 89. broju edicije SuperStrip u izdanju Vjesnika), te posebno njegov vlastiti prijevod s talijanskog originala, označen kao taj pokretač Alan Ford fenomenologije na ovim prostorima. A sve ostalo je odradio sam strip – likovi razrađeni točno onako kako leži nama ovdje i s kojima smo se lako mogli identificirati – laži, korupcija, snalaženje i razvoj radnje kakav je na Balkanu itekako moguć, može se usporediti jedino s našom tajnom vezom sa britanskom serijom Mućke. Zbilja, Dereck Edward Trotter i brat mu Rodney, skupa sa čitavom menažerijom likova iz Kobilje Glave i Peckhama kao da su logičan nastavak Bob Rocka, Alana, jeremije, Debelog Šefa i Broja 1, pa time još više čudi kako je strip o grupi TNT ostao samo naša ovdašnja legenda koja traje i traje i razvija se do današnjeg dana.

Bolje nešto od nečega, nego ništa ni od čega!

Naime, serijal o Alan Fordu izlazi neprestano na ovim prostorima, makar su za hard – core poznavatelje stripa jedine prave prve epizode (Magnus je crtao do 75. epizode, nakon čega strip malo pomalo gubi na kvaliteti, a mnoge od više od 600 epizoda nakon toga gotovo da graniče sa blasfemijom u odnosu na genijalnost originala) – godinama se reizdaju u originalnom redoslijedu i dostupne su svuda. Nevjerojatno, ali istinito, Alan Ford je nadživio Jugoslaviju, ali je ostao južnoslavenski fenomen, likovi  i njihovi citati svuda su oko nas (Grunf ih ima čitavu lepezu, također i Broj 1 i Sir Oliver…) i postali su odavno dio našeg vokabulara i opće kulture.

Alan Ford inspirirao je književnike, kazalištarce, a Lazar Džamić je prije nekoliko godina sve pokušao sublimirati na jednom mjestu – u knjizi „Cvećarnica u kući cvijeća“, pravoj doktorskoj disertaciji o fenomenu Max & Bunkerovog stripa na ovim našim prostorima.

Halo, Bing!

Knjiga je nedavno doživjela novo, prošireno izdanje i svakako je nabavite, ako ste imalo fan stripa o Grupi TNT. A ako jeste onda vam sve ovo što se događa na našim prostorima izaziva efekt „već viđeno“, jer Alan Ford nas je odavno upozorio s kim imamo posla – zadrigli političari svinjskih glava, sjecikese svih vrsta i tipova, sitni prevaranti, šverceri, pohlepnici, državni službenici koji ne rade ništa, bankari koji ne mare za sudbine ljudi, smiješni socijalizam i truli kapitalizam - i sve ono što je danas oko nas davno je mastilo bijeli papir Vjesnikove tiskare prilikom tiskanja friških brojeva Alan Forda. Tko je shvatio – shvatio je. Tko nije – neka iznova proživljava!  Alan Ford je življi nego ikad!