U Bosni i Hercegovini danas postoje zakoni i fondovi koji reguliraju zapošljavanje osoba s invaliditetom. Nažalost, one se najčešće zapošljavaju radi poticaja, zadržavaju na poslu onoliko koliko poticaji traju, a kad prestanu, najčešće prestaje i radni odnos osoba s invaliditetom.
Razloga za to je mnogo. Jedan je nedostatak suvremenih i ustanova i programa za obrazovanje osoba s invaliditetom. Ako ustanove i postoje, programi su zastarjeli i ne prate tržište rada. Troma birokracija posebno je troma u promjenama obrazovnih planova i programa. Na kraju, kada osobe s invaliditetom i dobiju formalno obrazovanje, ono je najčešće nekonkurentno na tržištu.
Veliku ulogu u zapošljavanju osoba s invaliditetom imaju i predrasude poslodavaca. Uzrokuju ih neinformiranost, strah i neznanje, nepovjerenje u obrazovanje osoba s invaliditetom.
Postojeći programi zapošljavanja podrazumijevaju sufinanciranje rada osoba s invaliditetom. Obično na godinu dana. Kada poticaji prestanu, najčešće prestaje i radni odnos osoba s invaliditetom. Tome kumuje neinformiranost i neobučenost radnih kolektiva o potencijalima i ograničenjima osoba s invaliditetom. Najčešće im se daju neodgovarajući poslovi, izostaje jasan put karijere, izostaju motivacije. Često izostane i uključenost u samu tvrtku i njen društveni život.
I same osobe s invaliditetom čest, posebice u poslu, pitaju se zašto uložiti vrijeme u nešto što je drugima znatno lakše?
Istovremeno, u Bosni i Hercegovini postoje osobe s invaliditetom koje svojim primjerom i primjerom svojih poslodavaca ulijevaju nadu i pokazuju put. Bljesak je razgovarao s nekima od njih.
Dražen Filipović osoba je koja je unatoč poteškoćama vida završio studij na Teološkom institutu i danas drugima predaje teologiju.
Osnovnu i srednju školu završio je u Kaknju, a studij teologije na Teološkom institutu u Mostaru.
"Najveći problem kroz školovanje je učenje i praćenje nastave. U školi bih se morao približiti uz samu ploču kako bi prepisao u bilježnicu ono napisano na njoj", govori Dražen o svojim iskustvima kroz školovanje.
Najteže mu je bilo na prvoj godini studija: "Završio sam srednju strojarsku školu u Kaknju i teologija mi je bila nešto sasvim novo. Morao sam učiti više od ostalih i više vremena provoditi u čitaonici studentskog doma u Mostaru."
Kao netko tko se bavi prosvjetom Dražen dobro zna koliko su važni prilagođeni planovi i programi školovanja kako bi školovanje bilo dostupnije osobama s invaliditetom.
"Digitalizacija je već dosta toga učinila. Sve manje se koristi papir i sve više koriste moderne tehnologije. Tako je osobama s oštećenjem vida puno više stvari dostupnije i prilagođenije nego prije. Danas je prilagođavanje nastavnih programa stvar pojedinačnog fakulteta ili profesora. Koliko se mogu i koliko se žele prilagoditi." kaže Dražen.
"Najbitnije u svemu, u konačnici, je volja. Koliko je čovjek spreman i voljan žrtvovati svoje vrijeme za nešto što je moguće ostvariti samo uz ogroman dodatan trud u odnosu na ostale osobe koje nemaju poteškoće." poručuje Dražen Filipović.
Novinarka Ružica Weber ostala je bez vida u vrijeme kada je već završila školovanje i radila. Njena priča jasna je poruka poslodavcima kako su ljudi koji su kao odrasli dobili vrstu invalidnosti i dalje sposobni za rad, i dalje znanju raditi i mogu doprinositi i tvrtki i društvu.
Ružica je prihvatila situaciju u kojoj se našla i nastoji se prilagoditi. Njenu situaciju prihvatile su i kolege koje joj nastoje pomoći koliko god su u mogućnosti.
"Činjenica je kako se osobe s invalidnosti puno više trude kako bi prevladali svoj hendikep. Puno više daju od sebe. Mnogi od nas ne rade samo to radi novca. Volimo taj osjećaj doprinositi društvu. Osjećaj kako možemo dati nešto od sebe unatoč našem hendikepu" priča Ružica.
Nažalost, mnoge tvrtke tu podršku nisu pokazale.
"Mnogo gora sljepoća od fizičke sljepoće je sljepoća srca i duha. Ne vidi se koliko su osobe s invaliditetom i pozitivne i radosne i kreativne i mogu dati više. Ne treba ih se gledati samo radi olakšica za poslodavce. Osobama s invaliditetom treba se dati i prostora i mogućnosti biti aktivni i kreativni članovi ovog društva" poručuje Ružica.
Razvoj tehnologije, više no ikada, olakšao je osobama s invaliditetom pristup samim tehnologijama, olakšao im učenje, komunikaciju učinio dostupnijom, premostio mnoge razlike.
Primjeri osoba s oštećenjem vida koje su, unatoč hendikepima, pronašle svoj životni put kroz obrazovanje i karijeru potvrđuju kako one same, njihove škole i njihovi poslodavci, aktivnim pristupom i primjenom modernih tehnologija mogu obrazovanje osobama s invaliditetom učiniti dostupnijim, a poslodavcima pružiti više znalaca za potrebe njihovih tvrtki. I jednima i drugima pružiti osjećaj doprinosa društvu.
Osobe s invaliditetom svojom unutarnjom motivacijom mogu pružiti više od ostalih. Kada se razbiju predrasude, i poslodavaca i osoba s invaliditetom, eto dobitne kombinacije i za jedne i za druge.
Na tom putu, država će nadamo se, kao što se deklaracijama i obvezala, učiniti svoj dio posla razvijajući sustav obrazovanja i zapošljavanja.
