U Mostaru je rijetkost vidjeti slijepu osobu: "Mnogi misle kako nas i nema"

U Bosni i Hercegovini živi veliki broj slijepih i slabovidnih osoba. Savezi i udruge koje ih okupljaju imaju oko 5.000 članova, pa se s pravom vjeruje kako je njihov broj znatno veći.

Njihova prava i obveze, pa i mogućnosti uključivanja u društvo, u teoriji su regulirani kroz zakone o zaštiti žrtava rata, zaštiti djece i obitelji i zaštiti invalida u Federaciji BiH, Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji i osposobljavanju.

"Svi ti zakoni samo su okvir za rješavanje statusnih problema slijepih i slabovidnih osoba s kojima nisu usklađeni mnogi drugi zakoni koji se tiču njihova života", kaže za Bljesak.info Zdravko Cigić, predsjednik Saveza slijepih HB/FBIH.

Kao drastičan primjer navodi kako su pomagala za slijepe oslobođena carine, ali ne i oslobođena PDV-a.

"Pomagala koja bi mlade osobe s poteškoćama vida primakla svakodnevnom društvu iznimno su skupa. A kad im dodate još PDV postaje za mnoge i nedostižna", pojašnjava.

Drugi "Mostari" imaju ih pred svakom bankom, trgovinom...

Govoreći općenito o brizi vlasti za slijepe i slabovidne osobe napominje kako im najviše nedostaje briga o infrastrukturi.

"Dok gradovi u susjedstvu imaju izgrađenu infrastrukturu prilagođenu slijepim osobama poput posebnih trotoara i semafora, u Bosni Hercegovini toga nema. Nema dovoljno ni prilagođenih trotoara, raskrižja ulaza u javne ustanove i to smeta ne samo slijepim nego i drugim osobama s invaliditetom", govori Cigić.

Dodaje kako mnogo ovisi i o okruženju i ambijentu gdje slijepe osobe žive.

"Kod nas je rijetkost vidjeti slijepu osobu kako se sama kreće gradom, pa mnogi misle kako nas i nema puno, ili bar dovoljno za gradnju potrebne infrastrukture. Promjena takve infrastrukture uz to i košta" priča.

"Mi smo pokušali putem projekata instalirati zvučne semafore u Mostaru, no tadašnja tehnologija nije omogućavala njihovo stišavanje noću i ideja nije realizirana", nastavlja i dodaje kako je u gradovima poput Mostara uobičajeno vidjeti taktilne trake (vodilice za slijepe) po trotoarima.

To su posebne elastične površine koje obični ljudi i ne primjećuju, a slijepim osobama znače puno. Jedan četvorni metar trake košta oko 80 KM.

"Dok se u drugim gradovima postavljaju i ispred većih trgovina i banaka, u Mostaru su taktilne vodilice za slijepe postavljene samo ispred zgrade Gradske uprave u Cernici i našeg saveza. Treba ih puno puno više. Svaka javna ustanova morala bi ih imati na prilazu, a svaka trgovina ili banka koja brine o svojim klijentima s teškoćama vida razmišljati o njima kao društvenoj odgovornosti" upozorava.

Cigić napominje kako Bosna i Hercegovina jeste potpisala i ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom UN-a i o njenoj provedbi izvješćuje UN.

"Nažalost, konvencija je puka kozmetika. Zakoni su tek donekle prilagođeni ali ne do kraja. Umjesto financiranja udruga na koje se naša zemlja obvezala, u zakonima je propisala kako se udruge "mogu financirati".

Udruge se trude, rade, traže....

"Najveći problem u radu udruga upravo je financiranje "hladnog pogona", najosnovnijih aktivnosti za rad udruga", upozorava Cigić.

"Projektima u kojima sudjelujemo pokušavamo to nadoknaditi, ali to nije trajno ni sustavno rješenje" pojašnjava.

Napominje i kako nije riješena obuka asistenata slijepih osoba. Niti ima propisane edukacije niti je država financira.

"Osobe s invaliditetom, a posebno slijepe i slabovidne osobe, traže posebnu brigu. Njihovo uključivanje u svakodnevni život zahtjeva i redovan proces školovanja koji traži posebne kriterije ocjenjivanja, posebne poduke i to je teško prilagoditi redovnim učenicima" pojašnjava Zdravko.

Zapošljavanje slijepih i slabovidnih osoba ima i dodatne terete svake godine. Cigić kaže kako često naglašava koliko suvremena tehnologija mnoga zanimanja koja su nekad radile slijepe i slabovidne osobe šalje u zaborav. Dodaje i kako donosi neke prednosti.

Pametni telefoni donijeli su mnoge mogućnosti, tu su i pametni zvučni satovi, u posljednje vrijeme i pametne zvučne naočale. Problem je što poreznim vlastima treba ogromno vrijeme kako bi nova pomagala priznali kao pomagala. Birokracija je prespora.

Koliko god se slijepe i slabovidne osobe i njihove udruge trudile olakšati svakodnevni život slabovidnih i slijepih osoba, te njihovo uključivanje u društvo, naša birokracija kasni i otežava im put. Od prepoznavanja novih vrsta pomagala, njihovog oslobađanja od nepotrebnih nameta, do izgradnje infrastrukture, pa čak i sitnih preinaka u postojećoj infrastrukturi. Slijepe i slabovidne osobe "nisu im na oku".