U Bosni i Hercegovini često se govori o odlasku mladih i obrazovanih ljudi, nedostatku stručnjaka i potrebi za znanjem, no stvarnost nerijetko pokazuje suprotnu sliku. Jedan od takvih primjera je Amila Dudo Alić, doktorica znanosti iz oblasti povijesti države i prava, osoba s invaliditetom stopostotnog stupnja, koja se, unatoč najvišem akademskom zvanju, danas nalazi na evidenciji biroa za zapošljavanje.
Amila je sva tri ciklusa studija završila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Travniku, a doktorsku disertaciju obranila je prije dva mjeseca. Time je stekla zvanje doktorice znanosti i postala jedna od svega pet poslijeratnih doktora znanosti iz ove oblasti u Bosni i Hercegovini, što je čini iznimno rijetkim i vrijednim akademskim profilom.
Govoreći o svom obrazovnom putu, ističe kako školovanje za nju nije bilo prepreka, već izvor snage i osobnog osnaživanja. Navodi kako tijekom studija nije imala ozbiljnijih poteškoća povezanih s invaliditetom te da su najveći izazovi došli tek nakon završetka formalnog obrazovanja, u fazi zapošljavanja.
Veliku ulogu u njezinu akademskom razvoju imao je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, koji je kroz programe profesionalne rehabilitacije financijski podržao njezino školovanje. Amila ističe kako joj je ta podrška značila mnogo više od materijalne pomoći, jer joj je dala osjećaj da netko prepoznaje njezin potencijal i vjeruje u njezino znanje.
Danas se, međutim, suočava s kontinuiranim odbijanjima na tržištu rada. Aktivno traži posao, ali, kako navodi, najčešće dobiva negativne odgovore. Smatra da invaliditet često zasjeni njezinu stručnost i akademska postignuća, pri čemu se najprije gleda ono što osoba ne može, a tek potom ono što može ponuditi.
Područje kojim se bavi, povijest države i prava, od iznimne je važnosti za razumijevanje razvoja pravnih sustava, institucija i društvenih odnosa. Unatoč tome, znanje i stručnost često ostaju u sjeni predrasuda. Amila naglašava kako ne traži privilegije niti poseban tretman, već priliku za rad i stabilan radni odnos na neodređeno vrijeme.
Unatoč svemu, nije izgubila vjeru u obrazovanje i osobni trud. Ističe da za nju titula doktorice znanosti, ostvarena unatoč invaliditetu, predstavlja osobnu pobjedu i dokaz da invaliditet ne određuje granice znanja i uspjeha. Svoju priču vidi i kao poruku drugima da ne odustaju, bez obzira na prepreke.
Njezina sudbina otvara šire pitanje sposobnosti društva da prepozna i iskoristi postojeće potencijale. I dok sustav često uspijeva podržati obrazovanje, nerijetko zakaže u trenutku kada znanje treba pretvoriti u rad, doprinos i društvenu vrijednost.
Priča Amile Dudo Alić ostaje svjedočanstvo neiskorištenog potencijala i poziv na razmišljanje o jednakim mogućnostima za sve, jer znanje postoji, ali prostor za njegovu primjenu još uvijek nije jednak.
