Donald Trump zaprijetio je u srijedu mogućim povlačenjem Sjedinjenih Američkih Država iz NATO-a, tvrdeći da europske članice Saveza odbijaju poslati brodove kako bi deblokirale Hormuški tjesnac u blizini Irana, čime je dodatno pojačao svoje napade na vojni savez koji desetljećima čini temelj zapadne sigurnosti.
Pritom ostaje nejasno može li Trump samostalno povući SAD iz 77 godina starog transatlantskog saveza. Iako je tijekom političke karijere često donosio velike odluke bez prethodnog odobrenja Kongresa, dio takvih poteza završavao je pred američkim sudovima.
Američki Ustav propisuje da predsjednik ima ovlast sklapati međunarodne ugovore uz savjet i suglasnost Senata, pod uvjetom da ih potvrdi dvotrećinska većina u 100-članom Senatu. No, Ustav ne govori izričito o povlačenju iz ugovora.
S druge strane, sam NATO ugovor sadrži odredbu o izlasku. Članak 13. Sjevernoatlantskog ugovora iz 1949. godine navodi da svaka članica može istupiti iz Saveza nakon što o tome godinu dana unaprijed obavijesti vladu Sjedinjenih Američkih Država, koja potom o toj ''obavijesti o otkazu'' mora izvijestiti ostale članice. Do danas nijedna članica NATO-a nije povukla svoje članstvo.
Dodatnu prepreku predstavlja američki zakon. Kongres je 2023. usvojio, a tadašnji predsjednik Joe Biden potpisao, zakon kojim se svakom američkom predsjedniku zabranjuje suspendirati, raskinuti, otkazati ili povući Sjedinjene Države iz ugovora kojim je osnovan NATO, osim ako takvu odluku ne podrži dvotrećinska većina Senata. Ta je odredba uvrštena kao amandman u Zakon o odobrenju nacionalne obrane za 2024. godinu, veliki godišnji zakon kojim se utvrđuje politika Pentagona.
Autori amandmana bili su demokratski senator Tim Kaine iz Virginije i tada republikanski senator Marco Rubio iz Floride. Rubio, koji je sada Trumpov državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavio je u utorak da će Washington morati preispitati svoje odnose s NATO-om nakon rata s Iranom, koji je, prema tekstu, počeo 28. veljače američkim i izraelskim zračnim udarima.
Spomenuti amandman također propisuje da se nijedna američka sredstva ne smiju trošiti na povlačenje iz NATO-a.
Trump već godinama oštro kritizira Savez. Još 2020., tijekom svojeg prvog mandata, pravni savjetnik američkog Ministarstva pravosuđa iznio je mišljenje da predsjednik, a ne Kongres, ima isključivu ovlast povlačiti se iz međunarodnih ugovora.
U izvješću Kongresne istraživačke službe iz veljače 2026. navodi se da bi izvršna vlast, ako bi slučaj završio na sudu, mogla posegnuti za tim mišljenjem i tvrditi da je amandman iz Zakona o odobrenju nacionalne obrane neustavan.
Trump je Reutersu u srijedu rekao da ''apsolutno'' razmatra povlačenje iz Saveza te da će to spomenuti u obraćanju naciji, pozivajući se na ''gađenje prema NATO-u''. Njegove izjave stigle su samo nekoliko sati nakon što je ministar obrane Pete Hegseth odbio ponovno potvrditi američku predanost kolektivnoj obrani NATO-a.
Stručnjaci upozoravaju da je upravo taj politički signal važniji od samog zakonskog okvira. Max Bergmann, bivši dužnosnik State Departmenta i sadašnji direktor Programa za Europu, Rusiju i Euroaziju u Centru za strateške i međunarodne studije, ocijenio je da Kongres malo toga može učiniti ako predsjednik i vojska više nisu stvarno predani NATO-u i europskoj sigurnosti.
Na međunarodnopravnoj razini, šef države u pravilu ima ovlast povući zemlju iz ugovora, ako sam ugovor to dopušta i ako se poštuje propisani postupak. U američkoj praksi situacija je manje jasna, iako su predsjednici i ranije izlazili iz pojedinih sporazuma bez odobrenja Kongresa, uključujući Trumpovo povlačenje iz Sporazuma o otvorenom nebu 2020. godine.
Ako bi spor završio pred sudovima, protivnici eventualne Trumpove odluke suočili bi se s ozbiljnim pravnim preprekama, među kojima je i pitanje tko uopće ima pravni interes osporavati takvu odluku. Američki Vrhovni sud, čija konzervativna većina često presuđuje u Trumpovu korist, nikada nije razmatrao slučaj povlačenja iz međunarodnog ugovora po meritumu.
Cijelo pitanje tako ostaje otvoreno između ustavne šutnje, zakonskih ograničenja i političke volje Bijele kuće, dok bi svaka konkretna odluka o izlasku iz NATO-a mogla izazvati jednu od najvećih institucionalnih i sigurnosnih kriza u modernoj američkoj vanjskoj politici.