In memoriam (& miserrimam vitam) tyrannorum - Carlos Westendorp (1937-2026), Christian Schwarz-Schilling (1930-2026)

U posljednjih desetak dana, u kratkom vremenskom razmaku, Dolinu su Suza napustila, i u susret Gospodu tj. na vječni počinak otišla dva međunarodna dužnosnika koja su za BiH igrala relativno važnu ulogu, onu tzv. Visokog Predstavnika za BiH; Christian Schwarz-Schilling (preminuo 6. travnja) i Carlos Westendorp (preminuo 30. ožujka). Ovdje, u ovom kratkome komentaru neće nas zanimati individualne osobnosti tih pojedinaca. Dovoljno je reći sljedeće: drugi je došao preko španjolske politike, i iz polja španjolske diplomatske službe, uglavnom kao pripadan socijal-demokratskoj, pro-globalističkoj europskoj eliti, s podrijetlom u nizozemskim plemićima koji su u Španjolsku davno doselili uglavnom na službu Kralju. Prvi je došao iz njemačkog političkog okvira, a iz stranke demokršćanske orijentacije, služio je davno kao ministar telekomunikacija, s kasnijim optužbama za korupciju, a u BiH se pojavio kao zagovornik zapadnoga intervencionizma i obrane BiH ("od agresije") 1992., dobivši kasnije funkciju "medijatora za Federaciju", a onda i u razdoblju 2006-07. onu Visokoga Predstavnika za BiH.

Blef u međunarodno-političkoj igri moći

Westendorp je bio prvi Visoki Predstavnik za BiH koji je koristio tzv. "Bonnske ovlasti". I u tome smislu važan je za BiH. Međutim, zanimljivo je da je njegovo preuzimanje tih ovlasti također uglavnom u BiH totalno loše i pogrešno shvaćeno. Naime, postoji predrasuda da su te ovlasti, prvo, dosta dobro definirane, a drugo da su mu poklonjene od nekog izvanjskoga tijela, npr. Vijeća za provedbu mira. Oba dijela ove predrasude pogrešna su. Uvidom u dokumentaciju, odn. analizom izjava samoga Westendorpa iz 1997., posebno u razdoblju pred tzv. Bonnsku Konferenciju u prosincu 1997., lako dolazimo do zaključka da je sam Visoki Predstavnik (očevidno kao institucija, ne pojedinac) naprosto uzurpirao sve temeljne političko-pravne ovlasti u BiH, odn. sam ih sebi 'odredio', te da je istovremeno precizna definicija tih ovlasti izostala, odn. da je popis 'opunomoćenja' namjerno ostavljen neodređenim i nezavršenim (to se najjasnije vidi upravo preko Izjave PIC-a nakon Bonnske Konferencije). Dakle, de facto riječ je o tiranijskoj funkciji, upravo onako kako je tiranija tradicionalno i definirana: kao apsolutna vlast samodržca, nevezana zakonima, i bez usmjerenja kroz neku za sve prihvatljivu ideju općega dobra. (za nešto više detalja, vidi: https://www.dnevnik.ba/interview/drazen-pehar-dayton-je-razgraden-bonnski-ovlasti-su-blef-a-bih-i-dalje-zivi-pod-tiranijom/ )

Zanimljivo je također sljedeće: Westendorp sam kao pojedinac ne piše ovaj 'skript'. Njemu je taj skript dostavljen od strane SAD, odn. preciznije SAD i UK, jer sama je ideja došla upravo kroz britansku diplomaciju, preciznije Charlesa Crawforda, tadašnjeg Veleposlanika UK u BiH, koji je 2009. kompletan potez nazvao 'blefom u međunarodno-političkoj igri moći' (a koji će, prema Crawfordu, jednoga dana biti prokazan odn. ogoljen i delegitimiran). No, da je riječ o blefu, odn. prevari, odn. skandalu – to je bilo jasno već u siječnju 1998. Tada u jednom interview za Chrisa Hedgesa/ABC Westendorp naglašava da uopće nije važno posjeduje li on te ovlasti ili ne, važno je da li ljudi vjeruju da ih on posjeduje – dakle, de facto je o tome govorio kao jednoj vrsti iluzije koja biva prodana većini u BiH (preciznije, većini političara na koje on može/ne može vršiti utjecaj). Od tog vremena, kako ja tvrdim u knjizi o Visokome Predstavniku, BiH upravo i ne postoji kao suverena ili nezavisna država, a svaki izborni ciklus u BiH nakon toga zapravo je farsa. Ili, još preciznije, riječ je o skandalu jer 'tiranijska funkcija' u 21. stoljeću ne može biti shvaćena drukčije nego kao skandal.

Biti tiraninom

No, skandal u BiH kao skandal nije ni priznat ni prepoznat. Biti tiraninom znači biti prije svega 'rob jedne iluzije.' Bosansko-hercegovački tiranin, tj. Visoki Predstavnik u BiH služi također interesima SAD. On je direktna marioneta američke vanjske politike u BiH. To je u samoj SAD prikriveno na mnoge načine, između ostaloga tako što se funkcija ondje označava kao 'europska' (koju, kroz ogromnu hipokriziju, važni glasovi američke vanjske politike, npr. Kati Marton, čak ponekad optužuju za krize u BiH i pojavu izraženijih konfliktnih situacija), iako je očevidno da je npr. Christian Schmidt u BiH za ruku doveden i ustoličen upravo od SAD, na osnovi izravnog kršenja prvih paragrafa aneksa 10 Daytonskog sporazuma i unatoč izričitome protivljenju i Ruske Federacije i Narodne Republike Kine u Vijeću Sigurnosti UN. I zanimljivo, blef odn. skandal čak i te vrste prošao je zapravo i u BiH (premda će vam u RS reći da oni Schmidta ne priznaju, iako ga Dodik jest priznao, a najbolje je da on sam svojim sugrađanima i sunarodnjacima objasni kako).

Slobodarska i republikanska tradicija političke misli tirane predstavlja u duhu Ciceronove teorije 'neprijatelja ljudskoga roda' (lat. hostis generis humani). Taj duh poznat je i očevima-utemeljiteljima SAD, onima koji su zabranili 'kraljeve' u svojoj zemlji, tzv. jeffersonijansko sic semper tyrannis! – ovako uvijek (završava) tiran; ideja tiranicida odn. riječ je prije svega o simboličkome pokapanju ideje samoga tiranstva, ono što je relativno iscrpno objašnjeno već u Deklaraciji neovisnosti SAD iz 1776., obzirom na Britansku Krunu i Kralja Georgea III: nemoguće je spajanje pravno-državnih ovlasti u jednome tijelu (sudska, pravosudna, i izvršna vlasti moraju biti razdvojene), i nepravde moraju biti korigirane, a nepravednik za nepravdu mora odgovarati (inače svjedočimo onome što nazivam 'tiranijska gluhoća', a što su američke kolonije prepoznale i kod Georgea III, pa čak i kod tzv. bratskoga naroda, Britanaca, odn. britanskog parlamenta kao tadašnjeg sljedbenika Krune).

Christian SS

Zapravo, ono što visoke predstavnike drži u BiH samo je i isključivo servilnost i domaće populacije i domaćih političara. Ništa drugo. Pogledajmo samo ponašanje Parlamenta Federacije na dan 8. travnja, obzirom na tzv. Zakon o južnoj plinskoj interkonekciji. Ništa nam drugo ne treba. Ta servilnost naravno održavana je i sredstvima ideološkoga utjecaja, pričanjem bajki koje u BiH lako prolaze. Pogledajmo samo laudatio koju je Oslobođenje neki dan objavilo o Christianu Schwarzu-Schillingu, pohvala koja se ne samo graniči s bezukusom, nego jest izvrstan primjer bezukusa. Christian Schwarz-Schilling (u nastavku Christian SS) kao Odisej? Stravična ideja.

Upravo je vrijeme uredovanja Christiana SS (kojeg je Christian Schmidt pomenuo kroz svoj obituarij, ne spomenuvši Carlosa Westendorpa, i to isključivo zbog nacionalno-njemačkih razloga) ono koje je figuru Visokoga predstavnika predstavilo u najjasnijem svijetlu. Ostavimo po strani činjenicu da je Christian SS pri samome kraju životnoga puta objavio knjigu njem. Der verspielte Frieden in Bosnien – Prokockani mir u Bosni, knjigu koja je pisana na premisama kakve bi potpisali bez problema 'sarajevski bošnjačko-bosanski unitaristi' (npr. Mujkić, Mujanović, Ćurak, Šarčević, Seizović i sl.), ali i koja govori o neuspjehu međunarodne zajednice u BiH te o nepostojanju bilo kakve jasnije strategije (!) – zanimljivo je da to kaže čovjek koji je pristao biti tiraninom u BiH. Također, ostavimo po strani i činjenicu da je Christian SS u vrijeme svojega mandata imao nadimak 'spavalica' jer je čovjek, tada već u godinama (riječ je o 2006. i 2007., dakle o sedamdesetpetogodišnjaku), imao čudnu naviku da vrlo često naprosto padne u san ili zadrijema usred važnih sastanaka (to je naravno bio i jasan signal i domaćem i vanjskom faktoru kolika im je stvarna važnost BiH). Sve su to manji skandali kao dijelovi većega.

Vrijeme trajne privremenosti

Naime, o Christianu SS najpametnije je zapamtiti i spomenuti samo i isključivo tri činjenice. Prvo, 2006., godine, PIC je donio odluku da Ured VP tj. OHR prestaje s radom, te da BiH prelazi u svoju tzv. euro-atlantsku fazu. Visoki Predstavnik gubi tiranske ovlasti, a funkcija motivatora za BiH dužnosnike, narode i političke predstavnike, prelazi na 'nagrade' inherentne procesu pridruživanja BiH Europskoj Uniji. Stoga, Christian SS dobiva oznaku posljednjeg Visokog Predstavnika. No, usred njegova mandata, početkom 2007., SAD donose drukčiju odluku. S tim da trebamo imati u vidu mogućnost da je i prethodna odluka možda bila samo blef. Dakle, 2007., mandat se Visokoga Predstavnika produžava za još godinu, do 2008., kada je trebao konačno prestati. Zanimljivo je da mi u BiH još uvijek živimo u tom razdoblju 'odgođenoga odlaska' Visokog Predstavnika, odn. u razdoblju 'preuzimanja neovisnosti i suverenosti' koje nikako da se stvarno dogodi. Netko kao nešto stalno čeka, i dobivamo fenomen tzv. 'permanentne ili trajne privremenosti'. Atmosfera savršena za svaku vrstu muljaže, ali apsolutno nenormalna za zdrava, normalna, i biofilična ljudska bića (ovdje spada i famozna '5+2 agenda' za koju u knjizi o Visokome Predstavniku dokazujem da je neispunjiva i također nespojiva s ključnim elementima međunarodnoga prava, posebno Montevideo Konvencijom iz 1933. o kriterijima državnosti). No, imajte u vidu i da Ruska Federacija 2007. kaže 'nyet!', mi se pod tu odluku PIC-a, o produljenju mandata za još jednu godinu, ne potpisujemo. To znači da od 2007. godine konsenzus međunarodne zajednice o Visokome Predstavniku kao legitimnoj 'tiranijskoj funkciji' prestaje.

U tim lomovima djeluje i Christian SS koji je u BiH zapamćen kao 'neaktivan' Visoki Predstavnik. To je pak pogrešna slika. Jedna od dvije najgore odluke Visokih predstavnika (lako dokazivo štetnih za sam Ustav BiH) donesena je u mandatu Christiana SS, odn. on je tu odluku potpisao. Riječ je o Odluci iz ožujka 2007. kojom Visoki predstavnik objavljuje Naredbu kojom izvan snage stavlja jednu Odluku Ustavnoga Suda BiH (kojom je odlukom Ustavni sud pozitivno odgovorio na pritužbe nekih srpskih dužnosnika koje je prethodno VP Ashdown 'pomeo' s javne scene a uz očigledno kršenje Europske Konvencije o ljudskim pravima – Odluka Ustavnog suda ap 953/05). Svima preporučujem da pročitaju tu Naredbu u kojoj jasno stoji sljedeće: Visoki Predstavnik nije dio BiH kao države, i Visoki Predstavnik ne može biti strana u postupku odn. ne može ga se uopće optužiti za bilo kakvu štetu nanesenu bilo kome. (I naravno, nikakav sud u BiH, uključujući ustavni, ne može odlučivati o odlukama Visokog Predstavnika – time nam je sve rečeno o suverenosti BiH na svim razinama!). Nije čudo da je, na osnovi čitanja ovakvih Naredbi ili sličnih odluka, Miroslav Baros, profesor jurisprudencije u Scheffieldu/UK, još prije 16 godina (na sajtu uglednog European Journal of International Law) opisao Visokog Predstavnika kao 'requiem za legalnost'. Nemoguća je vladavina zakona u zemlji u kojoj imate Visokog Predstavnika s tzv. 'bonnskim ovlastima.' Drugim rječima, upravo nam je Christian SS poručio sljedeće: „U odnosu na mene, odn. instituciju VP, državljani-građani BiH imaju status obespravljenih i potlačenih pojedinaca odn. robova.“ Riječ je o izravnoj poruci. Jasnoj i glasnoj. Nakon koje bi se u normalnoj državi nešto dogodilo. U BiH ne događa se ništa jer je blokirana i iznutra i izvana u svakome smislu i pogledu. To je, dakle, druga važna činjenica o Christianu SS.

I sada dolazi posljednja, treća. S kojom ću završiti ovaj dvostruki anti-obituarij jer ovom prigodom on i ne treba biti dulji.

Rob jedne fikcije

Naime, Christian SS ostavio je izravan dokaz o tome što jest Visoki Predstavnik i tko stoji iza Visokog Predstavnika. U jednome tekstu objavljenome 2010. na njemačkom za jedan zbornik o BiH, Christian SS kaže sljedeće: "Tijekom privatnih razgovora američki veleposlanik smatrao je da me može grditi poput školarca jer očevidno podrazumijevao je da se američke želje izvršavaju bez zadrške." Mnogo je poučnih implikacija sadržano u ovome citatu. Potcrtat ću samo one za nas trenutno najvažnije:

Visoki Predstavnik, kao tiranijska funkcija, ustvari je marioneta jedne veće tiranijske funkcije. U procesu pravi su odnosi zapravo namjerno prikriveni i ostavljeni u sferi tajne politike 'spletkarenja', što odmah na početku djeluje štetno na načela demokratske politike. Kada si tiranin, onda si ujedno rob jedne fikcije. Jer, tiranin je nemoguća funkcija, a svaki se tiranin lomi pod zahtjevima igranja svoje uloge. I na koncu, kakva je to sila koja 'podrazumijeva da se njezine želje izvršavaju bez zadrške ili odgode?' Nije li to jedna od definicija psihopatskoga poremećaja? I kakav je to odrasli čovjek koji drugome, iza zatvorenih vrata, dopušta da ga se, očevidno bez posljedica, 'grdi poput školarca'? Kako bi on, možda, mogao nižerazredne političko-pravne predstavnike Beha-naroda sam grditi 'poput školaraca'? U svijetlu tih implikacija i pitanja, BiH, sa svoja oba entiteta i sva tri-četiri konstitutivna naroda, zapravo još uvijek nije počela biti državom, niti njeni narodi i građani en masse žele neko zrcalo u kojem bi se mogli ogledati i možda početi nešto učiti o sebi.

Dražen Pehar, autor je monografije Visoki Predstavnik: pet poglavlja jednoga skandala (Mostar: HKD Napredak, 2026.)