"Sloboda izražavanja ima granicu, a granica je ljudsko dostojanstvo", upozorava dr. sc. Ivana Primorac Bilaver, docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i profesorica na kolegiju Novinarska etika.
U bivšoj Jugoslaviji, samoubojstva su se rijetko spominjala u dnevnom tisku. Ako bi se i objavila vijest, bila je kratka, bez detalja i bez šire analize.
Danas se, međutim, o samoubojstvima često izvještava znatno intenzivnije, nerijetko uz elemente dramatizacije i senzacionalizma. U takvom medijskom okruženju postavlja se legitimno pitanje: gdje je granica između opravdanog interesa javnosti i puke znatiželje?
"Granica između javnog interesa i javne znatiželje danas se u novinarstvu doima nejasnom, pa su pogreške neuočljive ili ih se ne doživljava", kaže Primorac Bilaver i dodaje kako zadiranje u privatnost nije sporno kada postoji opravdani javni interes i kada je on jasno propisan zakonom, ali znatiželju javnosti treba jasno razdvojiti od interesa javnosti.
"Javnu je znatiželju iznjedrila tendencija novinarstva prema zabavi i udovoljavanju zahtjevu publike za temama koje ne opterećuju, koje naglašavaju površne i neegzistencijalne teme, trivijalni sadržaj", navodi Primorac Bilaver za Bljesak.info.
Takav koncept, upozorava, uzima apsolutno pravo proglasiti javnim svaki segment ljudskoga života, što rezultira "otimanjem ljudima anonimne, intimne sfere života, odnosno otimanja ljudima njihovih sudbina". Nasuprot tome, kako kaže, javni interes uvijek računa s čovjekom, imajući u vidu ono što unapređuje i afirmira ljudsku egzistenciju.
Smrt je, kaže, oduvijek bila vijest, ali je njezin tretman danas drukčiji.
"Kraj života se uvijek smatra viješću, nekoć je to bilo samo za uži krug, a danas zapravo publika 'sudjeluje' u svakoj pojedinačnoj smrti. Pa tako i kad je riječ o samoubojstvima", navodi Primorac Bilaver.
Upravo zato, dodaje, postoji rizik da se tema ne tretira s dovoljnom pažnjom. Postavlja se pitanje prava na privatnost umrlih, njihova prava na nesudjelovanje i dostojanstva mrtvih, ali i pravo publike da ne bude uvučena u sadržaje koji stvaraju nelagodu.
"Samoubojstvo se u medijima smatra viješću, iako vizualni dokazi same smrti nisu", naglašava Primorac Bilaver.
Iz Vijeća za tisak i online medije u Bosni i Hercegovini za Bljesak.info ističu kako novinari ne bi trebali izvješavati o samoubojstvu.
"Idealno bi bilo uopće ne izvještavati o slučajevima samoubojstva jer je šteta uvijek veća od koristi", navode i dodaju kako u slučajevima kada se ipak izvještava, to treba činiti s velikim oprezom, uz strogo suzdržavanje od zadiranja u privatnost pogođenih lica i svakako bez senzacionalizma.
Prema njihovoj ocjeni, izvještavanje o samoubojstvima "gotovo nikada nije opravdano javnim interesom", a opravdanost može postojati samo u izuzetnim situacijama, "kada objava informacija može doprinijeti rješavanju određenog društvenog problema ili kada postoje elementi kaznenog djela".
Posebno su jasni oko sadržaja koji ne smije biti objavljen.
"Mediji ne bi smjeli objavljivati ništa od navedenih informacija u vezi sa slučajem samoubojstva, naročito ne fotografije i detalje načina izvršenja", navode za Bljesak.info.
Podsjećaju kako član 15. Kodeksa za tiskane i online medije BiH, koji se odnosi na privatnost, propisuje da će se teme koje uključuju osobne tragedije obrađivati obzirno, uz diskretan pristup i suosjećanje.
Upozoravaju i na opasnost od "copycat efekta", jer neetično i senzacionalističko izvještavanje može postati okidač za slične radnje kod ranjivih osoba, osobito u uvjetima kada se sadržaj brzo i nezaustavljivo širi internetom i društvenim mrežama.
Mostarska psihologinja, koja je željela ostati anonimna, upozorava kako suicidalnost treba promatrati u širem kontekstu.
"Suicidalnost je subjektivan fenomen koji određuju pojedinačni ciljevi, motivi i aktualne životne okolnosti i teme određene osobe", navodi i podsjeća kako je samoubojstvo drugi po redu najučestaliji uzrok smrti kod osoba u dobi između 15 i 29 godina širom svijeta te da je znatno više muškaraca nego žena među preminulima.
Kao čimbenike rizika navodi krizne situacije poput prekida veze, otkaza, doživljaja gubitka ili uvrijeđenosti, obiteljskih i partnerskih konflikata, traumatskih i egzistencijalnih kriza, financijskih poteškoća, kriza identiteta, ali i doživljeno zlostavljanje.
Rizik se povećava i kod somatskih problema, velikih bolova, bolesti opasnih po život te kod psihijatrijskih dijagnoza poput afektivnih poremećaja, depresije, ovisnosti, shizofrenije i poremećaja ličnosti, osobito ako su postojali raniji pokušaji.
Kao znakove upozorenja navodi želju za smrću, razmišljanje o samoubojstvu, konkretno planiranje te nagle promjene ponašanja i raspoloženja. Upravo zbog tih okolnosti, medijsko izvještavanje nosi dodatnu težinu.
"Istraživanja pokazuju kako medijsko izvještavanje o samoubojstvu potiče nova samoubojstva, a najveći utjecaj ima na adolescente i mlade odrasle osobe", ističe psihologinja i dodaje kako ponavljano i dugoročno izvještavanje može imati snažniji utjecaj na izbor metode pokušaja.
"Naslovi na prvoj stranici nikad nisu idealno mjesto za reportaže o samoubojstvima. Treba izbjegavati detaljan opis načina izvedbe. Ne treba praviti senzaciju od njega. Ne koristiti religijske ili kulturne stereotipe", navodi i umjesto toga, kaže, izvještavanje treba naglasiti utjecaj koji samoubojstvo ima na obitelji i druge preživjele te izbjegavati objavu fotografija i specifičnih detalja.
"Jedini razlog zašto bi o samoubojstvima trebalo u medijima razgovarati jest prevencija", zaključuje.
Sličan stav zauzima i Vijeće za tisak i online medije u BiH kada govori o naslovima i tonu. Clickbait naslove, senzacionalistički pristup i romantiziranje ocjenjuju vrlo problematičnim i neetičnim.
"Naslovi su prvi, a ponekad i jedini kontakt čitatelja s novinarskim sadržajem", navode, pa naslov ne smije odstupati od Kodeksa. U profesionalnom izvještavanju o tragičnim događajima "nema mjesta za 'romantiziranje' i 'idealiziranje', fokus mora biti na informiranju javnosti, a ne zadovoljavanju javne znatiželje".
Primorac Bilaver upozorava kako romantiziranje samoubojstva stvara opasnost od oponašanja. Govori o Wertherovu efektu, ali i o efektu Ane Karenjine i "kluba 27", kada publicitet, posebno kod poznatih osoba, može dovesti do porasta samoubojstava.
"Prema tome iz medijskih prikaza ne bi se smjelo iščitati da je samoubojstvo društveno prihvatljivo ponašanje, niti da je jedina opcija za rješavanje problema", ističe.
Odgovorno je, dodaje, samoubojstvo prikazati kao izvršeno, a ne kao uspješno djelo, isticati alternative i objaviti podatke o dostupnoj pomoći.
Na pitanje kako bi trebala izgledati odgovorna vijest u praksi, Vijeće za tisak i online medije u BiH navodi da ona mora biti zasnovana na činjenicama, po mogućnosti potkrijepljena službenim izvorima, sažeta i bez suvišnih detalja. Informacija o dostupnoj pomoći treba biti sastavni dio teksta, eventualno grafički istaknuta radi lakšeg razumijevanja.
Složna je i mostarska psihologinja, koja je željela ostati anonimna.
"Psihologija i mediji upravo na primjeru samoubojstva mogu pokazati da zajedničko djelovanje ima pozitivan sinergijski utjecaj: izvještavanje u medijima na odgovarajući, točan i potencijalno pomažući način može spriječiti tragičan gubitak ljudskih života", zaključuje.
