Rezultati po tagu: Boris Čerkuč

Priznajem, dio sam generacije koja je prvo naučila plivati na moru, pa me tek onda dovelo na Neretvu, samo da bih shvatio da nije to baš to kako pričaju stariji.

Statistički porast kriminala nije razlog za paniku, ali mora biti dobar razlog da se počne nešto raditi. Jer Mostar je još uvijek, unatoč temperaturama, daleko od pakla. I tu ga treba i održati.

Često čujem ovu rečenicu zadnjih dana, govore je ljudi dok otpuhuju i tjeraju znoj sa čela, ali ja, rođen u vrelo ljeto sedamdeset i pete, nekako ne pristajem na to.

Učio me život da prvi dojam zna biti varljiv i površan. Da se sitni, ali bitni djelovi slagalice tek kasnije slegnu i ulete na svoja mjesta. I zbilja, tko god ostane malo duže u Mostaru počne primjećivati to „ali“.

Naravno, svakome je drago kada se otvaraju novi radovi, ali rijetko kome je drago što se to radi dok stari nisu završeni.

Uvođenje plaćanja parkinga u Mostaru može biti civilizacijski trijumf. Ali može biti i potpuni poraz i bumerang koji se vraća tamo gdje se nitko ne nada.

Kakav je osjećaj biti zadnja rupa na svirali? Evo ovakav, baš kao kad živiš u Bosni i Hercegovini. I na adresi bez broja.

Ako je novac slika i prilika jedne zemlje, Bosna i Hercegovina je ofucana poput novčanica koje dobijete na bankomatu. Ima li koga da to riješi?

Tko kaže da nema opravdanja za ponašanje naroda u BiH, taj nikada nije stvari gledao sa atomske i subatomske razine. Tamo je objašnjenje!

Mi smo društvo koje još nije dalo odgovor na pitanje jesu li navijački incidenti uzrok ili posljedica? Po običaju, čak i kad dajemo odgovor, dajemo ga pogrešno.

Jesmo li spremni na političare na biciklima? Čini mi se da nisu oni, a bome nismo ni mi. Ne slažete se? Dokažite!

Bez obzira na pravo značenje izraza non – paper, meni su odmah pale na pamet dvije stvari. Blago meni pa sam vazda dobro igrao asocijacije.

Navikavanje je, kažu, najgora ljudska sposobnost. U Mostaru ona ima mnogo primjera, a ja ću vam ispričati jednu svoju priču.

Pojam odgovorne funkcije pojavi se u epitafu svakom političaru, no za života teško da se ovdašnji političar ikad uhvati u koštac sa odgovornošću. Čak što više, vrlo je uspješno izbjegava.

Ne znam dijelite li taj osjećaj, ali sam nekako siguran da je prvotravanjski dan nekoć imao smisla. Danas, u zemlji u kojoj je svaki dan poput jedne te iste grozne šale, bome, teško.

Sve što ste uspjeli u ovoj zemlji, uspjeli ste unatoč svemu. Najčešće unatoč njima.

Nema je u statistikama o uvozu i izvozu, svi se prave kako je nema, ali ona je u punom procvatu! Domaća industrija zabave!

Istaknuo je i činjenicu da se danas više čitaju komentari čitatelja nego sami tekstovi što dovodi do opće površnosti.

Nitko više nikome ne vjeruje – to je dijagnoza Grada na Neretvi!

Nakon svih ovih godina ostaje pitanje – je li se Pjesnik ikad vratio u svoj Mostar? Je li, što se Alekse tiče, završio Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma? Ili je Aleksa samo hologram, kojim se upravlja kako se prohtije?

Ne bojim se virusa, ali se bojim hoćemo li iz ove nenadane prilike uspjeti izvući pouke koje će nas kao ljude promijeniti prema boljem. Kolektivna seansa, naime, upravo doživljava vrhunac.

Bogata je povijest transformacija i pretvaranja na ovim prostorima. Za puko spašavanje glave ili vlastitu korist ljudi su ovdje mijenjali dresove, pripadnost i imena. Prvo trebate razumjeti, drugo vam se mora gaditi!

Koliko još treba proći vremena da se u Bosni i Hercegovini uopće može dogoditi polemika kao u Hrvata o izvedbi Josipe Lisac?