Prije 45 godina: Antonín Panenka, genijalni brkati luđak

Europska nogometna prvenstva ranije nisu bila komercijalna u ovolikoj mjeri kao sadašnja. Gotovo da se isto može kazati i za svjetska prvenstva.

Godinama su se odigravali završni turniri tako da bi četiri momčadi koje su prošle kroz kvalifikacije odlučivale o europskom prvaku. Bilo je tako sve do Eura 1980 u Italiji, kada je na završnom turniru sudjelovalo osam momčadi.

Međutim, prvenstvo koje je tome prethodilo bilo je turnir četiri momčadi, a održalo se u Zagrebu i Beogradu.

Njemačka kao prvak svijeta iz 1974. i Nizozemska kao viceprvak, bile su favoriti u odnosu na Jugoslaviju i Čehoslovačku, koje su se tada također plasirale na završni turnir.

Očekivalo se da će još jednom briljirati Johan Cruijff i društvo s jedne, te njemačke nogometne zvijezde s druge strane, no u Maksimiru su se 'ukazali' Čehoslovaci Nehoda, Ondruš, Veseli… i sada već mitski Antonin Panenka.

ČSSR je iznenađujuće slavio i izbacio tadašnje moćno Oranje (3:2).

Jugoslavija se potajno nadala da bi mogla na Marakani u Beogradu svladati nezaustavljivi njemački stroj. Predvođeni Džajićem, Katalinskim, Popivodom, Jerkovićem, Oblakom, Šurjakom, Buljanom, Mužinićem... pokušali su nadmudriti Elf u kojem su bili Maier, Beckenbauer, Vogts, Hoennes i jedan novi Mueller, imenom Dieter, jer slavnog Gerda nije bilo.

To je jedna od onih utakmica koja je nedvojbeno ušla u mitologiju ovih prostora. Jugoslavija je golovima Popivode i Džajića zasluženo povela, a onda je proradio mentalitet ovih krajeva. U glavama igrača započelo je slavlje i razmišljanje o finalu.

Nijemci su nakon 2:0, činilo se, bili na koljenima, a onda će u finalu Čehoslovaci biti više nego zadovoljni srebrom, mislila je većina ljubitelja nogometa u bivšoj državi nakon 30-tak minuta polufinala.

Predvođeni Dieterom Muellerom na kraju su Nijemci preokretom (4:2) otišli u finale.

I u finalu su Nijemci brzo došli u identičan zaostatak od 0:2, već nakon 25 minuta (Ján Švehlík i Karol Dobiaš). Nijemci su se vratili već u 28. minuti (Dieter Mueller), da bi u 90. nakon jednog kornera poravnao Bernd Hoelzenbein.

Ostalo je 2:2 i nakon produžetaka, a o prvaku Europe trebali su odlučiti jedanaesterci. Broj sedam na leđima kod Čehoslovačke imao je Antonin Panenka. Nogometaš koji je do tog trenutka bio manje-više nepoznat.

Tad je nastao njegov čuveni 'panenka' udarac s bijele točke. Peta odlučujuća serija…

Međutim, napetost je prije tog trenutka postupno rasla, jer su u prve tri serije s obje strane svi nogometaši pogađali (Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, a Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku).

U četvrtoj je seriji za Čehoslovačku pogodio Ladislav Jurkemik, silovito bez kalkulacija, a nakon njega šutirao je ni manje ni više nego legendarni Uli Hoeness. Lopta je otišla visoko preko gola i dugo se tragalo za njom, govorili su kasnije nogometni šereti.

Antonin Panenka je u tom trenutku shvatio kako ima sve u svojim nogama. Treba samo precizno šutirati i po mogućnosti prevariti iskusnog Seppa Maiera.

I onda je uslijedio taj mangupski udarac, ležerno po sredini gola. Veliki je Sepp Maier već padao prema svojoj lijevoj stativi i u letu je mogao osjetiti kako mu iza njegovih čuvenih zulufa rastu magareće uši.

Dok se legendarni vratar pridizao s poda, lopta je još uvijek u visokom, sporom luku lijeno padala iza gol crte, po sredini, tamo gdje je samo trenutak prije stajao, i onda se  lijeno spustila u mrežu. Na zaprepaštenje milijuna Nijemaca, ali i mnoštva neutralnih gledatelja.

Slavlje je moglo početi, Čehoslovačka je postala prvak Europe, a Panenkin udarac s bijele točke svih ovih godina neumorno su oponašali drugi velikani nogometa.

Bilo je to 20. lipnja 1976. godine. Za nepuna tri tjedna navršit će se 45 godina od tog legendarnog penala, a ovogodišnji Euro tada će biti u svom drugome tjednu.

Inače, u utakmici za treće mjesto u Zagrebu je Nizozemska nakon produžetaka svladala Jugoslaviju 3:2 (Geels 2 puta i Van de Kerkhof, odnosno Katalinski i Dažjić bili su strijelci).