Jazo: "Moja odluka bila je da nikada ne napustim Velež"

Veselin Đurasović Jazo jedno je od imena koja su desetljećima neraskidivo vezana uz Velež. Od omladinskog pogona, preko seniorske momčadi, pa sve do trenerskih, direktorskih i drugih klupskih uloga, gotovo cijeli njegov nogometni život prošao je uz Rođene, objavila je službena stranica FK Velež.

Đurasović se nogometa prisjeća još iz dječačkih dana, kada za igru nisu bili potrebni ni pravi teren ni golovi.

"Nama nije trebao teren da bismo igrali nogomet. Dovoljno je bilo da imamo malo slobodnog prostora i loptu, a golovi se svakako postave bilo gdje", prisjetio se.

Počeo je igrati kao desni, potom lijevi bek, no najviše mu je odgovarala pozicija stopera.

Veliki iskorak napravio je 1974. godine na Kvarnerskoj rivijeri, jednom od najjačih omladinskih turnira toga vremena. Velež je osvojio prvo mjesto, u finalu svladao Dinamo, a prije toga pobijedio Bayern i Hajduk.

Nakon turnira trener prve momčadi Vukašin Višnjevac priključio je Đurasovića i Vladimira Matijevića seniorima.

Više od 300 prvenstvenih utakmica za Velež

Profesionalnu karijeru Đurasović je proveo u Veležu.

Za prvi sastav debitirao je protiv Dinama iz Zagreba, a protiv istog protivnika 16 godina poslije odigrao je i posljednju utakmicu u aktivnoj karijeri.

"U naše vrijeme bilo je jako teško ući u prvi tim. Čak i ako se ozlijediš, morao si se potruditi što prije oporaviti i vratiti u momčad jer konkurencija je bila takva da nikome mjesto nije bilo zajamčeno", kazao je Đurasović.

On i Vladimir Matijević godinama su činili stoperski tandem, a Đurasović se danas nalazi na četvrtom mjestu Veležovih igrača s najviše odigranih prvenstvenih utakmica.

Upisao je 304 nastupa, a ispred njega su samo Dušan Bajević, Franjo Vladić i Enver Marić.

Iako je tijekom karijere imao ponude drugih klubova, njegova odluka bila je ostati u Mostaru.

"Ja sam imao ponude Željezničara, ali i iz Njemačke i Turske. Međutim, moja odluka bila je da nikada ne napustim Velež", rekao je.

Kup 1981. među najdražim uspomenama

Kada govori o utakmicama i trenucima koje posebno pamti, Đurasović izdvaja osvajanje Kupa maršala Tita 1981. godine protiv Željezničara.

"Najviše sam se radovao osvajanju Kupa maršala Tita 1981. godine protiv Željezničara. Uh, kako smo proslavili taj trofej... čini mi se da smo mjesec dana slavili", prisjetio se.

Zbog ozljede nije nastupio u finalu Kupa pet godina kasnije, kada je Velež ponovno osvojio trofej, ali ističe da je i taj uspjeh doživio s jednakom radošću.

Pamti i velike pobjede protiv klubova tadašnje "velike četvorke", kao i europske utakmice, među kojima posebno onu protiv Borussije Dortmund.

Ipak, jedna utakmica ostala mu je posebno bolna.

"Ako bih morao izdvojiti utakmicu zbog koje najviše žalim, to je ona u Tuzli 1987. godine, kada smo protiv Slobode u posljednjem kolu izgubili titulu prvaka Jugoslavije", kazao je.

"Samo mi njega ne spominjite"

Đurasović je bio poznat kao čvrst i beskompromisan branič.

Prisjetio se i priče prema kojoj je nekadašnji napadač Hajduka Alen Bokšić, kada je u Makarskoj čuo njegovo prezime, kratko odgovorio: "Uf, samo mi njega ne spominjite."

I sam Đurasović imao je protivnike koje nije volio čuvati.

"Najteže mi je bilo igrati protiv Paprice iz Željezničara i Radovića iz Rijeke. Paprica 90 minuta stoji, nigdje ga nema, ali je uvijek u stanju dati gol. Radović je bio dosta nizak nogometaš i kako god se namjesti, njemu ode lopta", prisjetio se.

Uz Velež i u najtežim godinama

Veza Đurasovića i Veleža nije završila igračkom karijerom.

Nakon rata bio je trener, direktor i službeni predstavnik kluba, a upravo tu posljednju funkciju obavlja i danas. Na toj poziciji skupio je više od 400 utakmica.

"Kao i svi koji vole naš klub, teško sam proživljavao sve ono što se događalo nakon rata. Izuzetno teško mi je bilo gledati Velež na dnu. Nikada nisam bio pesimist koji će pomisliti da se klub može ugasiti, ali znamo kroz što smo sve prošli posljednjih desetljeća", rekao je.

Posebno se osvrnuo i na izgradnju stadiona.

"Danas, u nekim drugim uvjetima, gradimo iz temelja stadion i kada se on u potpunosti završi, sigurno će biti najljepši stadion u Bosni i Hercegovini", kazao je.

Kada govori o najboljim generacijama Veleža, Đurasović posebno izdvaja momčad iz 1970-ih.

"Svi kažu da je Mujić bio najbolji. Nažalost, nisam ga imao priliku gledati, ali činjenica da je iz Veleža došao da bude kapetan tadašnje reprezentacije Jugoslavije dovoljno govori. A što se momčadi tiče, mislim da je generacija Veleža koja je igrala 70-ih godina bila najbolja u povijesti", poručio je.

Među igračima te generacije izdvojio je Marića, Hadžiabdića, Čolića, Glavovića, Ristića, Bajevića, Pecelja, Topića, Halilhodžića, Vladića i Vukoju, ocijenivši da je nogomet koji su tada igrali bio neponovljiv.