Curi od jutros, od četiri-pet: Kako se potopio McClarenov svijet?

Mostar ovih dana ulazi u ono doba godine. Ne u blagdansko, do njega ima još nekoliko tjedana, iako okićeni izlozi sugeriraju drugačije, već u razdoblje svojih kiša. Njima se ne nazire kraj, baš kao što se nogometnim zaljubljenicima čini da nema kraja reprezentativnoj stanci koja službeno još nije ni započela.

Ali živjeti se mora i po kiši i tijekom reprezentativne stanke. A dok čekamo povratak klupskog nogometa, valja se prisjetiti i nekih zanimljivih priča koje su nam kiša i reprezentacije znale ponuditi u prošlosti.

Poraz na svim frontovima

Da jedna utakmica može obilježiti nečiju karijeru, nije nikakva novost. Da jedna nespretnost može zasjeniti i najveća sportska dostignuća, također nije rijetkost. Ali da jedan kišobran može napraviti gotovo jednaku štetu, ipak je nešto rjeđi slučaj.

Steve McClaren to je najbolje osjetio u studenome 2007. godine, kada je nakon poraza od Hrvatske postao predmet ismijavanja engleskih medija. Ne samo zbog rezultata nego i zbog fotografije koja ga je pratila godinama. Na njoj stoji uz aut-liniju Wembleya, dok mu iznad glave stoji veliki kišobran i bezbroj upitnika.

Engleska je te večeri ostala bez Europskog prvenstva, a njezin izbornik bez posla. No, dok su se analizirali promašaji, pogrešne odluke i još jedna neuspješna generacija engleskih nogometnih zvijezda, britanski tabloidi pronašli su nešto što im je bilo još zanimljivije.

McClaren je, naime, odlučio gledati utakmicu pod kišobranom, dok je Slaven Bilić na drugoj strani stajao na kiši, bez ikakve zaštite.

Upravo je to bila dobra slika onoga što se te večeri događalo na travnjaku Wembleya. Englezi, naviknuti na komfor i očekivanu pobjedu, računali su na laganu i romantičnu šetnju po kiši do tri boda i Europskog prvenstva. Hrvati su, međutim, imali drukčiji plan. Dok je jedan izbornik tražio zaklon od kiše, drugi je na njoj gradio jednu od najvećih pobjeda hrvatskog nogometa.

Duge kiše jesenje

Nije dugo trebalo da nastane nadimak "Wally with the Brolly". U slobodnijem prijevodu, otprilike, "budala s kišobranom". Daily Mail posebno se potrudio da fotografija postane besmrtna, uz poruku kako će McClaren ostati zapamćen upravo po tom prizoru. I ostao je. Barem kada je riječ o njegovu izborničkom mandatu.

Engleski tisak sljedećeg je jutra bio nemilosrdan. Daily Mirror na naslovnici je objavio "The End", Sun je najavio McClarenov odlazak, a gotovo svi veliki listovi utakmicu su opisivali kao jednu od najvećih engleskih nogometnih sramota. Kišobran je postao savršena ilustracija svega što se te večeri dogodilo. Dok je reprezentacija tonula, njezin je izbornik izgledao kao čovjek koji se pokušava skloniti od oluje. I doslovno i figurativno.

Jao mu kape

Zanimljivo, McClarenu nije dugo trebalo da se počne šaliti na vlastiti račun. Nekoliko tjedana nakon utakmice otkrio je da su mu prijatelji za Božić počeli poklanjati kišobrane, toliko da ih je, kako je rekao, imao na stotine i mogao otvoriti vlastitu trgovinu.

U jednom kasnijem razgovoru objasnio je i zašto ga je uopće koristio. Padala je jaka kiša, želio je zapisivati bilješke, a klupa na Wembleyu nije imala odgovarajući krov. Kišobran je bio sasvim praktično rješenje. Samo što je odabrao pogrešnu večer da ga otvori.

McClaren je čak priznao da je prije utakmice vidio Bilića s kapom na glavi, ali nije želio učiniti isto jer je mislio da bi mu se i zbog toga rugali. Na kraju je ipak završio kao predmet šale. 

Šala je, međutim, otišla puno dalje od nogometnih naslovnica. McClaren je kasnije priznao da se teško nosio s javnim ponižavanjem te da je zbog svega potražio pomoć psihologa.

Poslije kiše dođe Sunce

Kišobran je tako postao dio nogometne pop-kulture, predmet šala i simbol jednog od najvećih neuspjeha engleske reprezentacije. McClaren je otišao, na njegovo mjesto došli su drugi izbornici, smijenile su se generacije igrača, ali nadimak je ostao.

Gotovo dva desetljeća poslije Engleska i Hrvatska ponovno se sastaju na Wembleyu. Kišobran vjerojatno više nikome nije na pameti, osim onima koji se još uvijek sjećaju te kišne večeri. A možda bi ga netko u engleskom nogometnom savezu trebao sačuvati negdje u arhivi. Ne zbog njegove vrijednosti, nego kao podsjetnik da je način na koji podnosiš poraz, važniji od samog poraza.