Barcelona je svakako jedan od onih najvećih svjetskih klubova koja je sa svakom svojom generacijom nudi velike priče, nudi spektakl na terenu. Toliko vrhunskih majstora lopte je nosilo dres katalonskog giganta da je to strašno. Skoro u svakoj generaciji smo imali jednog ili dvojicu igrača koji su u tom trenutku bili na vrhu.

Svejedno jesu li bili domaći momci, stranci, Južnoamerikanci. Međutim samo je jedan spomenik ispred Camp Nou stadiona. Onaj Lászla Kubale. Jednog i jedinog. Neponovljivog.
Nevjerojatan talent

Kakav je talent bio najbolje potvrđuje podatak da je s 15 godina zaigrao u prvoj ekipi Ferencvárosa. Koji je kao tipični predstavnik mađarskog nogometa tada bio jedan od najboljih klubova u Europi.

Kubala čak roditeljima nije niti rekao da se probio do jedne prave, ozbiljne momčadi, već se našao u problemima kada je prve novce ostavio kući na stolu.

Otac, koji je bio zidar je posumnjao da taj mali Lászlo negdje ukrao. Pa je uzeo za ruku i doveo u klub gdje su mu ljudi objasnili kako je njegov sin sjajan igrač i kako je taj novac potpunosti zaslužio.

Sa 17 godina je već zaigrao za mađarsku reprezentaciju, a s 19, već nakon Drugog svjetskog rata, prešao je u redove Slovana iz Bratislave, gdje je u 33 nastupa zabio 14 golova. Za vrijeme relativno kratkog boravka u tadašnjoj Čehoslovačkoj, Kubala se i oženio.

Izabranica je bila Anna Viola Daučík, inače sestra njegovog trenera i tadašnjeg izbornika reprezentacije, Ferdinanda Daučíka. U to vrijeme, Kubali je stalno iznad glave stajao jedan mač, onaj služenja vojnog roka. Koji je on uporno izbjegavao odlazeći iz Mađarske u Čehoslovačku i obrnuto. Nakon Slovana se vratio kući, gdje je potpisao za Vasas.

Bijeg u kamionu u uniformi Crvene Armije

Bila je 1948. godina. Već tada je samo razmišljao o tome kako pobjeći još jednom, ovaj put iz komunističkog režima negdje prema zapadu, nije bilo važno gdje. Odlučio je riskirati život nastojeći zaraditi pristojan novac u to vrijeme kao profesionalni nogometaš i izbjegavajući sudjelovanje u propagandi režima.

Tako se našao u kamionu koji je vozio prema zapadu 1949. godine. Kubala i još njih nekolicina koji su za svaki slučaj obukli vojne uniforme Crvene armije i sa sovjetskim ispravama u džepovima. Ako bi ih negdje uz put zaustavila prava vojska.

Kada su došli blizu granice s Austrijom, jednostavno su iskakali iz kamiona i nastavili pješke kroz snijeg. Cilj je bio dokopati se Innsbrucka uz pomoć Austrijanaca. A onda dalje. Međutim, istovremeno je morao razmišljati da na prvu ne ide previše daleko, jer je planirao što ranije da se spoji sa svojom suprugom i tek rođenim sinom.

U kampu u Innsbrucku mu nije bilo loše, živio je, trenirao, a onda je počeo dobivati pozive iz susjedne Italije, gdje je su neki njegovi zemljaci igrali i trenirali. Ernő Erbstein, tada trener Grande Torina, one momčadi koja će tragično stradati po povratku iz Lisabona.

Kubala nije prihvatio njihov poziv već se odlučio za jednu drugu momčad, Pro Patriju. Međutim, kako se radilo o prebjegu koji je još imao ugovor s Vasasom, Kubala se našao pod udarom suspenzije. Na kraju je opet došao u jedan kamp, tamo gdje je bilo dosta igrača prebjega iz Mađarske, Čehoslovačke, pa i u Jugoslavije. Ti igrači su u tom kampu oformili momčad koja se simbolično zvala Hungaria i koju je vodio Kubalin poznanik iz Bratislave, trener Daučik.

Baš ta momčad, iz tog kampa je na koji način nije poznato dobila mogućnost da se predstavi Zapadu. Južnoj Americi i Španjolskoj. I upravo ta turneja po Španjolskoj ključnom je u Kubalinoj priči jer ga je dovela u kontakt s tadašnjim sportskim direktorom Barcelone Pepom Samitierom.

Iz izbjegličkog kampa u Barcelonu

Prvo je na utakmici protiv Espanola, pri izvođenju s centra zaletio se ka protivničkom 16-tercu, čekajući jednu dugu loptu koji je primio, pa je onako iz prve prebacio svog čuvara i skršio jednu bombu iz voleja pod prečku. Ljudima na tribinama ništa nije bilo jasno, tko je ovaj pitali su se? Real Madrid i Barcelona su krenuli u jurnjavu, nisu znali da ovaj ne može potpisati ugovor, a Kubala je usput tražio da s njim u paketu u klub dođe i trener Daučik.

Na kraju je veliku ulogu u angažmanu Kubale i njegovom dolasku u Barcu odigrao tadašnji direktor Pepo Samitier. Potpisali su neki amatersku ugovor pa je Kubala igrao samo prijateljske i nezvanične utakmice. Kažu da je dobio sedam puta veći ugovor od Cesara Rodrigueza, tadašnje ikone Barcelone.

Kubala je debitirao u Barceloni 12. listopada 1950. godine, u prijateljskoj pobjedi 4:0 nad Osasunom, i nije trebalo dugo da njegovi suigrači i trener shvate kako će se sve graditi oko njega.

''Trener, Ferdinand Daučik, davao je upute starterima, a Kubala bi dolazio i davao svoje zamjenama. Na terenu bismo radili ono što nam je rekao, a u mnogim bismo slučajevima nastupali bolje nego na početku utakmice", primijetio je njegov bivši suigrač Francisco Canovas.

Najbolja Barca ikada

Kad je Kubala konačno dobio svoj debi u La Ligi u travnju 1951. godine, već je proveo mjesece trenirajući i oblikujući momčad po svom ukusu, dodatno pojačavajući svoj utjecaj. Ta Barcelona s Kubalom, Kocsisom, Csiborom, Suarezom i Evaristom, to je bila kako tvrdi svjedoci poezija od nogometa. Vjerojatno najbolja Barcelona koja je ikada igrala.

Nevjerojatno robustan zahvaljujući svojoj ljubavi prema amaterskom boksu, bio je sposoban i za piruetiranje lopte ili povlačenjem unatrag do zanijemjelih braniča i golmana. Povrh svega, posjedovao je posljednji dodir, taj famozni posljednji dodir, a ukupno je postigao 280 golova u 345 utakmica za 11 godina u dresu Barce.

Kako je to izgledalo na terenu najbolje potvrđuje priča kako je jednom prilikom tijelom postigao gol, dok su protivnički igrački povlačili i dok su sa njega razvlačili dres, ali ga nisu mogli zaustaviti.

Slobodnjaci su za golmane bili nerješiva enigma, jer su to bile takve bombe da ih je jednostavno nemoguće bilo obraniti. U prvoj sezoni Barcelona je uzela pet trofeja, što je do tada bilo nemoguće. Postali su prvaci, uzeli su Kup, pa Superkup, Latin Cup (natjecanje za prvake Španjolske, Francuske, Portugala i Italije), kao i Trofej Martini, Rossi i Duward, koji se dodjeljivao ekipama s najviše postignutih i najmanje primljenih pogodaka. Kubala je te sezone zabio 26 golova u 19 utakmica; sedam golova, koliko je uvalio nesretnom Gijónu u pobjedi 9:0, i dalje je rekord za jednog igrača u La Ligi.

Dolaskom Herrere sve se promijenilo

I Kubala nije bio imun na noćni život. Imao i svog vlastitog taksistu koji ga je razvozio po lokalima i restoranima po cijelu noć, pa onda ujutru na trening. Kada je jednom prilikom trener upozorio igrače kako će novčano biti kažnjeni u slučaju noćnog provoda, Kubala je onako unaprijed odmah platio kaznu!

Imao je i malih zdravstvenih problema, jedno vrijeme tuberkulozu, ali je opet u sljedećoj sezoni nakon što se vratio na teren pomogao da se uzme dupla kruna. Koliko ljudi je dolazilo gledati Kubalu, najbolje potvrđuje i podatak da je on ustvari jedan od razloga zbog kojih se izgradio Camp Nou stadion.

Ipak dolaskom čvrste ruke, Helenija Herrere, stvari u Barceloni su se počele mijenjati. Kubala bi svako malo bio van momčadi, na klupi, jer Herrera nije trpio njegov način života.

Čak ga je izostavio s utakmice polufinala Kupa Prvaka protiv Reala 1960. godine. Na kraju je Herrera otišao, a Kubala i Barcelona nisu mogli preko Benfice u finalu Kupa prvaka.

Nikada nije bio na Europskom a ni Svjetskom prvenstvu

Nakratko je preuzeo ulogu trenera-igrača, da bi se 1961. privremeno umirovio. Dvije godine kasnije ga je na povratak terenu nagovorio Espanyol, u kojem se u vrhu napada pridružio baš Di Stéfanu. Kubala je jedan od najvećih koji nikada nije igrao na svjetskom ni europskom prvenstvu. A igrao je za tri reprezentacije.

Za Čehoslovačku, Mađarsku i Španjolsku, čak je kasnije upisao i neke nastupe za Kataloniju.

Kao trener je pored Barcelona, Espanyola vodio Murciju, Malagu, ali je jako dugo vremena ostao na klupi Španjolske. Kao jedan od rijetkih, skoro 12 godina.

Čak je radio i s olimpijskom reprezentacijom. Preminuo je 17 svibnja 2002. godine u Barceloni. Tog trenutka je onako službeno otišao u legendu, kao najveći i najbolji koji je ikada nosio dres Barcelone.