Amerikanac s Haitija: Joe Gaetjens postao nogometna legenda i žrtva surove diktature

Tog dana ispisana je povijest nogometa na krajnje čudan način. Tog 29. lipnja 1950. godine na stadionu u Belo Horizonteu, reprezentacija sastavljena od vozača pogrebnih kola, poštara, perača posuđa u restoranima, imigranta ili igrača koji dolaze iz zajednica u kojima je utjecaj imigranata bio jak, a nogomet omiljena igra, je došla na SP i sredila Englesku 1-0.

Trenutak koji je ostao za sva vremena dogodio se u 37. minuti. Perač posuđa Joe Gaetjens, ambiciozni knjigovođa koji je rođen na Haitiju i koji je živio u New Yorku, postigao jedan od najznačajnijih golova u povijesti Amerike, kada je u pitanju nogomet, za njih i danas soccer.

Udarac Waltera Bahra, Gaetjens je skrenuo pored golmana Berta Williamsa kako bi SAD doveo u vodstvo. Ostalo je pitanje je li Gaetjensa lopta pogodila slučajno, je li se on pokušavao skloniti.

"Ne znam je li to želio napraviti tako. Tko zna, možda loptu nije zakačio kako želi. Da je udario kako treba ona bi možda završila u korneru'', pričao je prije svoje smrti Walter Bahr.

Možda nije bilo lijepo, ali Amerikancima je bilo izuzetno slatko. O taktici i nekim razmišljanjima pred utakmicu, Bahr dodaje.

"Naš je cilj vjerojatno bio održati rezultat aktivnim koliko je to moguće Znali smo da su bili bolje pripremljeni, trenirani, vođeni i u boljem stanju, nego što smo mi. Divio sam se igračima Engleske, kako su se ponašali nakon utakmice. Nije im bilo lako nakon poraza, ali su rukovali s nama. Nisu rekli ništa poput 'Vi sretni gadovi''', napominje Bahr.

Englezi nisu vjerovali

Za razliku od igrača engleski mediji nisu najbolje prihvatili taj poraz, točnije pojedini nisu ni shvaćali da su poraženi, pa su objavili rezultat 10:1, vjerujući kako su prve informacije bile pogrešne.

Za razliku od engleskih novinara, Amerikanci su imali samo jednog, Denta McSkimminga iz St. Louis Dispatch-a, koji je na vlastiti račun došao jer ga njegove novine nisu htjele poslati. Kasnije je rekao da je američka pobjeda bila "kao da je Sveučilište Oxford ovdje poslalo bejzbol ekipu pobijedilo Yankeese."

Slike, ali uglavnom slike Gaetjensa kojeg navijači nose na ramenima ostat će jedna koja je obilježila taj turnir 1950. godine, ali i povijest svjetskih prvenstava.

Gaetjens je živio i radio u SAD-u, ali je bio državljanin Haitija. Njegovi su ga roditelji uspjeli ugurati na Sveučilište Columbia, ali novca naravno za studije nije bilo dovoljno, pa je on između ostalog morao raditi sa strane, recimo prao je suđe kod Rudy'sa u restoranu. Rudy's je bio španjolski restoran, a njegov vlasnik, Eugene Diaz , galicijski imigrant sa strašću prema nogometu.

Taj Diaz je uzeo jedan lokalni klub u Američkoj Soccer Ligi koji se zvao Brookhattan FC, pa je onda preimenovan u Brookhattan-Galicia prije nego što će postati zvanično Galicia-Honduras. Joe je imao iskustva igranja u zemlji rođenja, pa je njegov angažman bio sasvim očekivan. Gaetjens se pridružio ekipi 1948. i postao najbolji strijelac lige u sezoni 1949./50.

U svojoj debitantskoj sezoni stigli su do finala US Open Cupa, a zapeo je za oko škotskom izborniku američke reprezentacije, koji ga je pozvao na Svjetsko prvenstvo. Nadao se će jednog dana dobiti potrebne američke "papire". Nakon Svjetskog prvenstva, Gaetjens je potpisao profesionalni ugovor s francuskim prvoligaškim klubom Racing Club de Paris, prije nego što se kasnije preselio u Olympique Alès. Ali 1953. godine bilo je vrijeme za povratak na Haiti.

Obitelj protiv diktatora

Njegova obitelj je bila povezana s Louisom Déjoieom, koji je izgubio predsjedničke izbore 1957. od zloglasnog Françoisa "Papa Doca" Duvaliera. Godine 1964., kada se Duvalier proglasio doživotnim diktatorom, većina Gaetjensove obitelji pobjegla je iz zemlje. Gaetjens je međutim odlučio ostati. Ipak je on junak, sportaš, nogometaš.

Bavio se s privatnim businessom. Iako je imao obiteljske veze i s režimom i s oporbom, kada je novi predsjednik započeo kampanju u kojoj su ubojstva postala normalna pojava Joe je postao svjestan opasnosti. Ponajviše zbog činjenice da su njegova braća sudjelovala u državnom udaru, točnije oni su nastavili podržavati državni udar dok su živjeli u egzilu u susjednoj Dominikanskoj Republici protiv "Papa Doca."

Odbio otići 

Joe je odbio pobjeći s Haitija iako je njihov brat Jean otvoreno kovao zavjeru protiv Duvaliera u Dominikanskoj Republici. Kad se njihov najmlađi brat, Fred, vratio iz zatvora otečen, slomljen i prekriven krvlju te odmah napustio Haiti kako bi se pridružio Jeanu, Joe je i dalje odbijao ići, rekavši da planovi njegove braće nemaju nikakve veze s njim.

Odbio je očajničke molbe da pobjegne radi vlastite sigurnosti, vjerujući da ga to što je nacionalni heroj odijeva u oklop neprobojan za politiku. Mnogi su upozorili Joea da će biti uhićen jer su njegova braća prijetnja režimu, ali on je vjerovao u prijateljstvo s Danielom Beauvoirom, šefom policije zloglasne jedinice "Tonton Makouta", zaštititi. Beauvoir mu je bio dobar prijatelj od djetinjstva. On i Joe odrasli su pet kuća udaljeni jedan od drugoga i igrali su zajedno nogomet.

Čak i kada su dobili dojavu kako će tog dana 14 godina nakon njegovog povijesnog gola na Svjetskom prvenstvu srpnja 1964 u jutarnjim satima biti uhićen, Joe je odbio da se skloni, pobjegne. Edouard Guillot, Joeov rođak je bio također član gore navedene jedinice, sve je znao, ali ništa nije mogao napraviti. Edouard se pojavio u kemijskoj čistionici s još dvojicom Makouta, ali nije mogao slobodno govoriti u njihovoj prisutnosti.

Znali su da će biti uhićen

Joeova svekrva je otvorila trgovinu i bila je jedina tamo. Guillot se trudio ponašati se čudno, čak i satirično ljutito, nadajući se da će gospođa razumjeti njegovo prikriveno upozorenje i njegovu namjeru da Joea spriječi da dođe na posao. Guillot je ostavio znak Tonton Makouta na vratima, nadajući se da će ga Joe vidjeti i neće izaći iz auta. 

Činio je sve, ali nije išlo. Joeova svekrva krivo je shvatila, kada se Joe pojavio ispred čistionice bilo je kasno. On nije znao o čemu se radi, zbog čega mu maše pa je naivno stao s automobilom. Bilo je kasno. Dvojica članova baš te zloglasne Tonton Macoute jedinice su uperila pištolj i odvela Joea.

Obitelj je pokušala sve, nudili su novce, čak su članovi dobili obećanje od samog Duvaliera kako će biti pušten, ali kako su pričali godina poslije, nakon tog obećanja su postali svjesni kako je Joe ubijen.

Surovo ubijen

Zatvor Fort Dimanche je ustvari bio logor u kojem je pogubljeno preko 3000 ljudi. Što se desilo Gaetjensu nitko ne zna. Moguće da je mučen pa umro, netko je tvrdio kako se u logoru razbolio, dok su opet neki bili skloni tvrdnji kako ga je sam "Papa Doc" ubio. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Navodno se sve dogodilo jednog dana kada je Duvalier prolazio pored ćelije u kojoj je bio Joe. Na njegovo pitanje zašto je uhićen, Papa Doc je izvukao pištolj i upucao Gaetjensa.

Obitelj je godinama živjela u nekoj nadi koja je zvanično nestala tek 1972. – godinu dana nakon Duvalierove smrti.Nakon Duvalierove smrti 1971. godine, njegov sin Jean-Claude, poznat kao Baby Doc, preuzeo je predsjedništvo i vladao do 1986. godine kada je pobjegao iz zemlje.

U pokušaju da izvrše pritisak na novi Duvalierov režim radi prikupljanja informacija, obitelj je održala konferenciju za novinare u njujorškom hotelu Waldorf Astoria, gdje su se sastali s Cliveom Toyeom, generalnim direktorom nogometnog kluba New York Cosmos.

Bivši novinar, krenuo je u organizaciju humanitarne utakmice u čast Gaetjensa na stadionu Yankeesa kako bi pomogao u financiranju nove Zaklade Joe Gaetjens, posvećene otkrivanju što se stvarno dogodilo s nogometnom legendom.

Toye je čak zatražio pomoć tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera. "Rado smo učinili sve što smo mogli kako bismo istaknuli Joeov slučaj i pokušali pronaći ljude koji su išta znali da se jave“, rekao je Kissinger Toyeu.

Godine 1979., nakon godina skrivanja istine od vlasti Haitija, obitelj Gaetjens konačno je primila izvješće Međuameričke komisije za ljudska prava u kojem se navodi da je Joe, po svoj prilici, mrtav.

Iako je potvrda njegove smrti donijela određeno olakšanje, što se točno dogodilo s njim u Fort Dimancheu ostaje misterij.