Slavene, vrijeme je za rock and roll!

Ranije nego što je to itko mogao i zamisliti, Slaven Bilić počeo je mjeriti "Rihtere" na klupi hrvatske reprezentacije. Retorika poput one da je Liga nacija nebitno natjecanje i da će ove četiri utakmice biti audicija za dvadesetak kandidata koji bi u idućim godinama trebali ponoviti velike rezultate iz prošlosti, nakon riječkih 0:7 potpuno je zaboravljena.

Narativ je danas drugačiji. Traži se reakcija i, naravno, rezultat. A ono što najviše zabrinjava jest to što i Bilić traži strategiju uz pomoć koje će ponovno ražariti Vatrene.

Djeca su morala u drugu sobu

Pet tisuća klinaca koji su na Rujevici dobili pravo gledati susret Hrvatske i Engleske, srećom, dovoljno su mladi da se jedne takve katastrofe uskoro možda neće ni sjećati. Jer dječje pamćenje je kratko, ali ono što je Hrvatska priredila svojim navijačima dugo će ostati zapamćeno.

Koliko god bila suluda, logika da je poraz od 0:7 zapravo bolji od onih 0:4 s poluvremena, ima smisla. Na 0:4 još i ne bi toliko boljelo. Takvih poraza je bilo. 0:5 bilo bi šokantno, ali pucale su petarde u svačijem dvorištu. Šestica je već popijena protiv Španjolaca u Elcheu, pa bi i taj poraz pronašao svog blizanca koji bi mu ukrao dio pažnje.

Ovako, na 0:7 upaljeni su svi mogući alarmi, a mjesta za opuštanje više nema ni na zagrijavanju pred trening, a kamoli protiv najjačih svjetskih reprezentacija.

Pa to ne bi ni Estonci primili

Bilić je iskoristio Estoniju kao primjer reprezentacije kojoj Englezi ne bi dali sedam golova, pogotovo na način na koji su ih dali Hrvatskoj. I stvarno, da ste, primjerice, Gvardiola i Vuškovića obukli u estonski dres, možda biste i pronašli poneki izgovor za jedan takav amaterski nastup.

Ali kada stavite naočale realnosti, jasno je vidljivo da se radi o stoperima Manchester Cityja i Brightona, s glavnim ulogama i punim minutažama u svojim klubovima. I tu nešto ne štima.

A to nije problem od prije nekoliko dana.

Ni pod Dalićem obrana Hrvatske nije bila naročito uigrana i čvrsta, ali su Pongračić, Šutalo i Ćaleta-Car znali podići zidove koliko su mogli i zaustaviti napade. Ovako zabrinjavajuće izgleda podatak da je Hrvatska, kada su Gvardiol i Vušković činili stoperski par, u pet utakmica primila čak petnaest pogodaka. Ne ide.

Baš protiv Španjolske

Sav teret loših rezultata na sebi će ponijeti Slaven Bilić, a na svom Poljudu morat će pokazati kako je sve ovo do sada bio jedan neuspjeli eksperiment i da ima jasnu ideju što će s povjerenom mu reprezentacijom.

A kao da već nije dovoljno teško ostati upisan kao izbornik s najvećim porazom u povijesti reprezentacije i u samo četiri dana primiti jedanaest pogodaka uz dva teška poraza, morat će se vaditi protiv Španjolske.

Sve ono vrijedno divljenja u današnjem nogometu vlasništvo je Španjolaca. Europski i svjetski prvaci. Jedina reprezentacija koja djeluje uigrano poput kluba. Skup fenomenalnih pojedinaca, gladnih novih dostignuća. A za poraz ne znaju više od dvije godine.

Vatreno ludilo kad, i ako, krene

Za Bilića će ovo biti veliki ispit trenerskog iskustva. Ne samo trenerskog, već i ljudskog, pa, ako baš hoćete, i mentalnog.

Ni on sam više ne djeluje onako buntovno kao što je to bilo u prvom mandatu. Malo je "rock and rolla" bilo u prethodna tri nastupa. Sve je djelovalo, onako, klapski i uspavljujuće. S dozom letargije i melankolije. Balada koja ni u jednom trenutku nije zvučala kao da bi mogla eksplodirati.

Barem u refrenu.

Ali balada i rock nisu nespojivi. Samo treba pronaći pravi aranžman. U četiri dana nije lako promijeniti momčad, a ni u Splitu nema puno prostora za filozofiju, traženje izgovora i čekanje boljih dana.

Treba reakcija. Treba karakter.

Treba Hrvatska koja će pokazati da Rujevica nije bila najava njezina novog lica.

A Slaven Bilić gitaru, barem onu pravu, zna uzeti u ruke.

Sada je vrijeme da je uzme i metaforički. I zasvira malo glasnije.