Novinar Glasa Hercegovine Mario Brkić donosi toplu reportažu iz Ružića, grudske župe, gdje je baka Branka Žulj podijelila svoje uspomene i razmišljanja o životu nekad i životu danas.
Njene riječi, jednostavne i iskrene, otkrivaju svu težinu prošlih vremena, ali i zahvalnost za ono što ima danas.
Branka se prisjeća dana kada je život bio vezan uz zemlju i stoku, kada se radilo od jutra do mraka, a zadovoljstvo nalazilo u malim stvarima.
''Ja sam jamila ovce i preko brda u Vučipolje'', govori Branka, prisjećajući se dana kada je čuvala stado i prelazila brda kako bi ih napasla.
''Sve mi je Bog dao lipo. Nisam imala što obući, ali sam išla u crkvu'', dodaje, naglašavajući kako je vjera bila oslonac i snaga u teškim vremenima.
Uspoređujući prošlost i sadašnjost, Branka ističe koliko se život promijenio:
''Prije nije bilo kupiti ulja i svega. Danas imam mirovinu. Nije to kakva penzija, ali mogu kupiti malo kruha i platiti režije.''
Sjeća se i mukotrpnog rada u polju, kada je sadila duhan u velikim količinama:
''Sadila sam duhana po 15 tisuća.''
No najveća promjena koju osjeća nije materijalne prirode, već u odnosima među ljudima.
''Danas je nestalo čeljadi, milosrđa… Tko bi prije rekao nekom starijem ‘neću’. Danas kad dijete kaže ‘neću’, svi se smiju.''
Brankina priča nije samo osobna ispovijest, nego i dragocjeno svjedočanstvo o vremenu koje polako nestaje. Sela su nekada bila puna života, rada i zajedništva, a danas sve više ostaju prazna. Stariji ljudi poput Branke čuvaju uspomene i prenose ih kao opomenu i pouku mlađima.
Reportaža iz Ružića podsjeća da se vrijednosti mijenjaju, ali da iskustva starijih nose neprocjenjivu poruku – o snazi, vjeri i poštovanju koje je bilo temelj hercegovačkih obitelji, piše Borak.
