U surovim, zabačenim predjelima sjeverne Mongolije, uz samu granicu sa Sibirom, živi pleme Darkhad, jedan od posljednjih naroda na svijetu koji i danas živi potpuno nomadskim, samodostatnim životom, gotovo nepromijenjenim tisućama godina.
Njihova svakodnevica je stalno kretanje, suživot sa stokom i prirodom te borba s ekstremnim vremenskim uvjetima koji često odlučuju o životu i smrti.
U drugoj epizodi HTV-ovog dokumentarnog serijala "Posljednji", putopisac i istraživač Davor Rostuhar vodi gledatelje upravo među Darkhade, narod koji svake godine na konjima, jakovima i bikovima tjera golema stada preko planinskog lanca Khoridol Saridag, seleći se sa zimskih na ljetne pašnjake i natrag.
To nije putovanje iz izbora, to je način opstanka.
"Mi ljudi smo većinu svoje povijesti bili nomadi", objašnjava Rostuhar.
Lovci i sakupljači, a kasnije i stočari, prilagođavali su se kretanju životinja i ritmu prirode. Upravo iz tog odnosa nastale su prve nomadske kulture, a Darkhadi su danas njihov rijedak, živi primjer.
Procjenjuje se da oko 300 milijuna ljudi u svijetu još uvijek živi nomadskim načinom života, a Mongolija je jedna od zemalja s najvećim udjelom takvog stanovništva.
Ipak, Darkhadi se izdvajaju čak i unutar Mongolije, jer oni i dalje žive potpuno nomadski, daleko od gradova, cesta i moderne infrastrukture.
Darkhadi su etnička manjina unutar Mongolije. Govore mongolskim jezikom i dijele mnogo elemenata šire mongolske kulture, ali imaju i svoje posebnosti.
Tradicionalno su šamanisti, snažno povezani s duhovima prirode, planina i predaka.
Povijesno su bili povezani s velikim mongolskim vladarima, uključujući i Džingis-kana, a njihova prošlost sačuvana je ponajviše kroz usmenu predaju, mitove i legende.
Kao i većina nomadskih naroda, nisu ostavili monumentalne građevine ni pisane arhive, njihova povijest je zapisana u krajoliku kojim se kreću.
Središte života Darkhada je ger - tradicionalni mongolski šator. Iako se često kaže da se brzo postavlja i rastavlja, u stvarnosti je riječ o teškoj konstrukciji - drvena rešetkasta struktura, debeli slojevi filca od ovčje vune, platna, užad, peć, posuđe i osobne stvari, sve zajedno teško i do 800 kilograma.
Svaki put kad krenu u sezonsku migraciju, Darkhadi doslovno natovare cijeli svoj život na jakove i bikove.
Životinje, kaže Rostuhar, kao da same znaju put, generacijama su ga prelazile.
Sudbina nomada Darkhada, kao i većine mongolskih stočarskih naroda, snažno se promijenila tijekom 20. stoljeća, kada je Mongolija postala satelitska država Sovjetskog Saveza.
U razdoblju komunizma država je nastojala kontrolirati svaki aspekt života, pa tako i nomadski način postojanja.
Sva imovina bila je nacionalizirana, uključujući stoku, koja je do tada bila temelj osobnog bogatstva i opstanka nomadskih obitelji.
Nomadi su formalno ostajali na svojim pašnjacima, ali su radili za državu, unutar kolektivnog sustava koji nije razumio niti poštovao njihovu duboku povezanost s prirodom.
Istodobno, sovjetske vlasti poticale su sjedilački način života, gradnju naselja i gradova, te suzbijale duhovne prakse poput šamanizma, koji je bio sastavni dio identiteta Darkhada.
Tek raspadom Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih i prelaskom Mongolije u demokraciju, stoka je vraćena nomadima, a tradicionalni način života ponovno je dobio prostor za opstanak, iako u znatno promijenjenom, suvremenom svijetu.
Migracija preko planina Khoridol Saridag nije romantična pustolovina, već nužnost.
Temperature padaju ispod -20 stupnjeva, vjetar reže lice, a snijeg može u nekoliko dana zatvoriti prolaze. Ipak, ljudi i životinje nastavljaju, jer moraju.
Svaki dan znači novo podizanje i rastavljanje gera, brigu o stoci, kuhanje, jahanje.
Lijenosti ovdje nema mjesta. Cijeli sustav opstaje zahvaljujući suradnji i uzajamnoj pomoći, obitelj pomaže obitelji, danas ti meni, sutra ja tebi.
Iako na prvi pogled djeluju skromno, nomadi Darkhadi često su imućniji od prosječnih urbanih obitelji.
Njihovo bogatstvo mjeri se u stoci - konjima, jakovima, govedima, ovcama i kozama.
Prosječna obitelj ima nekoliko stotina grla, a imućnije i više od tisuću.
No, to bogatstvo je krhko. Jedna loša zima - tzv. džud, s puno snijega i ekstremnom hladnoćom, može uništiti cijela stada.
Klimatske promjene čine takve zime sve češćima, a mnoge tjeraju da napuste nomadski život.
Darkhadi gotovo svaki obrok temelje na mesu. Svakih nekoliko dana kolju ovcu i pojedu apsolutno sve dijelove životinje.
Iznutrice, masni i želatinozni dijelovi smatraju se najkvalitetnijom hranom i nude se prvo, posebno gostima.
"Ništa se ne baca", primjećuje Rostuhar, ističući duboko poštovanje prema životinji koja omogućuje opstanak obitelji.
Nakon 12 dana provedenih s Darkhadima, Rostuhar ne romantizira njihov život. On je težak, nemilosrdan, bez privatnosti i odmora.
Ali u njemu vidi i nešto što moderni svijet često gubi - zajedništvo, jednostavnost, povezanost s prirodom i međusobnu solidarnost.
"Vidjeli smo da smo puno sličniji, nego što se čini na prvu", zaključuje.
Pleme Darkhad nije samo etnografska zanimljivost, ono je živi podsjetnik na to tko smo nekad bili i pitanje kamo kao čovječanstvo idemo.
