Suđenje Ivani Orleanskoj kao srednjovjekovni montirani spektakl

Na današnji dan prije 595 godina, 28. svibnja 1431. Ivana Orleanska, ikona francuskog domoljublja, osuđena je zbog hereze. Povod za osudu bila je činjenica da je odjenula mušku odjeću, što je u ono vrijeme bilo strogo zabranjeno, kao što je muškarcima bilo zabranjeno nositi žensku odoru.

Ova je mlada francuska junakinja ostala zapamćena kao ona koja je pokrenula akciju spašavanja Francuske od engleske vlasti.

Napredni ljudi uvijek smetaju oligarhiji

Ivanina misija oslobođenja Francuske zaustavljena je 1430. godine. Zarobljena je na bojnom polju za vrijeme borbi s burgundskom vojskom. Burgundski velikaši bili su pristaše Engleza, ali su na Ivani ujedno željeli zaraditi. Ponudili su suprotstavljenim stranama mogućnost njezinog otkupa.

U osnovi njihova politika se sastojala u tome da će Ivanu izručiti bez puno promišljanja onome tko plati više. Bila je to svojevrsna aukcija onog vremena. Kako Ivanina obitelji nije imala novca, a Karlo VII. nije bio zainteresiran za Ivanino oslobođenje, prodana je za poveći novčani iznos Englezima.

Naime, Ivana je zagovarala radikalni vojni militarizam, a on je želio riješiti ostatak problema diplomatskim putem. Među razlozima njegov nezainteresiranosti bila je i ta što je Ivana bila popularna među pukom, pa se kralj osjetio ugroženim.

Političko suđenje uvijek ima isti šablon

Ovo je suđenje postalo međunarodna senzacija prema mišljenju američkog povjesničara Daniela Hobbinsa, a o tome je pisao u knjizi “Suđenje Ivani Orleanskoj” iz 2005. Golem interes javnosti bio je posljedica činjenice da je spor vođen u jeku Stogodišnjeg rata između Engleske i Francuske.

Konkretno suđenje je započelo na osnovu 70 različitih optužbi koje su kasnije svedene na njih 12. Proces je bio politički motiviran i tijekom njega kršena su sva Ivanina prava. Tako primjerice Ivana nije dobila zakonskog zastupnika na kojega je imala pravo. Na suđenju je optužena i za čarobnjaštvo, ali su se sudci najviše usmjerili na njezinu odjeću, kao i na glasove koje je čula, a koji su bii usmjereni protiv Engleza.

Prema transkriptu suđenja izjavila je po pitanju nošenja muške odjeće iduće: "Pristojnije je i primjerenije odjenuti se ovako kada ste okruženi muškarcima nego nositi žensku odjeću. Dok sam bila u zatvoru, Englezi su me maltretirali jer sam bila odjevena kao žena. (Plače.) Učinila sam ovo da obranim svoju čast".

Nakon što joj je tijekom sudskog procesa pojašnjeno da će biti prepuštena svjetovnom sudu Ivana je, u strahu od ovog suda potpisala dokument u kojem je priznala svoje 'grijehe', odnosno odrekla se glasova koje je čula te je osuđena na kaznu doživotnog zatvora.

Naime, prijetnja svjetovnim sudom bila je u tom trenutku identična sa smrtnom kaznom jer crkveni sudovi nisu imali moć njihova provođenja. Pretpostavlja se da je, kako nije bila pismena, na dokument stavila samo znak križa. Ovako je potpisivanje bilo uobičajeno u nepismenih.

Ivana je nakon priznavanja krivnje trebala završiti u tzv. crkvenom pritvoru pod nadzorom časnih sestara, ali je završila u vojnom zatvoru, gdje je vjerojatno i silovana. Zato se kasnije pojavila pred sudom i izjavila da ponovno čuje glasove.

Svećenici nisu uvijek dobri svjedoci

Dana 28. svibnja 1431., jednoglasno je zaključeno da se vratila herezi te je osuđena na smrt. Hobbins navodi da je osuđena ne zato što je žena, nego zato što je nosila mušku odjeću. Osim toga problem su bili i glasovi koji su bili po mišljenju optužbe politički motivirani, odnosno glasove svetaca i samog Boga koji su bili protiv Engleza, a na strani Francuza, što je bilo neoprostivo.

Postavlja se pitanje što je dovelo do ovakvog obrata u Ivane Orleanske. Odgovor na to pitanje možda najbolje daje svećenik Jean Massieu, a koji je izjavio 1452. da mu se Ivana povjerila da je u zatvoru silovana. Kasnije je isti redovnik vjerojatno pod pritiskom okoline promijenio iskaz u "gotovo silovana" kako bi moguće spasio svoju glavu i položaj.

Spaljena je na lomači na Rouenovoj tržnici 30. svibnja 1431., a njezini su posmrtni ostaci još dva puta spaljeni te bačeni u rijeku Seinu. Ovakav odnos prema Ivaninim ostacima posljedica je težnje da se spriječi naknadno skupljanje njezinih ostataka i njihovo pretvaranje u predmet štovanja.

Ivana Orelanska posmrtno je oslobođena "grijeha" i kanonizirana. Da je živa Ivana bi štošta mogla reći o montiranim sudskim procesima i zlostavljanjima koje je proživjela.

(Izvor: Povijest.hr)