CIA je početkom Hladnog rata detaljno pratila Mostar i Široki Brijeg: Bilježili zapovjednike, avione, eskadrile ...

Američka CIA početkom 1950-ih prikupljala je iznenađujuće detaljne podatke o jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu u Hercegovini – od imena zapovjednika i broja aviona do premještanja čitavih školskih pukovnija i gradnje vojnog aerodroma kod Širokog Brijega.

To pokazuje deklasificirani dokument naslovljen ''Yugoslav Air Force School (VVU) in Mostar and the Airport at Siroki Brijeg'', izrađen početkom Hladnog rata, a desetljećima kasnije objavljen u CIA-inoj arhivi.

U izvještaju se navodi da je Vazduhoplovno vojno učilište, koje se do 1949. nalazilo u Pančevu, premješteno u Mostar zajedno sa 104. i 105. školskom pukovnijom. CIA je pritom bilježila i imena časnika koji su vodili školu i pojedine postrojbe, broj eskadrila te tipove zrakoplova.

Prema dokumentu, školske pukovnije koristile su domaće avione Aero-2, a svaka je imala po tri eskadrile. Za 105. pukovniju čak se navodi koliko je zrakoplova bilo raspoređeno po pojedinim eskadrilama.

Posebno zanimljiv dio odnosi se na Široki Brijeg. CIA je zabilježila da je zemljište za aerodrom ondje preuzeto 1950. godine te da je vojska izvodila opsežne radove, uključujući i preusmjeravanje jednog potoka kako bi se proširila površina aerodroma.

Prema tadašnjoj procjeni, aerodrom je mogao primiti tri do četiri eskadrile, a njegova duljina procjenjivala se između 2.000 i 3.000 metara. U izvještaju se tvrdi i da su na tu lokaciju premještene neke zrakoplovne postrojbe koje su ranije bile stacionirane u Mostaru.

Kako je CIA uopće dolazila do takvih podataka?

Najzanimljivije je upravo pitanje izvora.

CIA-ini ''Information Report'' dokumenti iz tog vremena često nisu bili završene obavještajne procjene, nego sirovi izvještaji prikupljeni od agenata, izbjeglica, emigranata, putnika, prebjega, ljudi povezanih s vojskom ili drugih osoba koje su imale pristup informacijama iza tadašnje Željezne zavjese. U sličnim CIA dokumentima iz ranih 1950-ih jasno se vidi da se zasebno ocjenjivala pouzdanost izvora i vjerojatnost da je sadržaj točan, a na njima je često stajala napomena da je riječ o još neevaluiranim informacijama.

Takve informacije nisu nužno morale doći od klasičnog ''špijuna'' koji je ulazio u vojnu bazu. Dovoljno je bilo da netko radi u blizini aerodroma, poznaje pripadnike vojske, putuje između gradova, vidi premještanje aviona ili raspolaže informacijama iz vojnog sustava.

U hladnoratovskom obavještajnom radu posebno su vrijedni bili prebjezi, emigranti i ljudi koji su legalno putovali kroz komunističke zemlje, upravo zato što su mogli opisati ono što američke službe nisu mogle jednostavno vidjeti iz Washingtona.

CIA je također kombinirala ljudske izvore s drugim metodama: diplomatskim izvještajima, presretnutim komunikacijama, fotografijama, javnim publikacijama i informacijama drugih američkih vojnih i obavještajnih službi. Neki izvještaji iz tog razdoblja izričito navode zajedničko prikupljanje CIA-e, zrakoplovstva, mornarice i kopnene vojske.

Tri karte koje bi danas bile posebno zanimljive

Na samom kraju dokumenta nalazi se još jedan intrigantan detalj. CIA je zabilježila da su u njezinoj knjižnici bile dostupne tri male karte aerodroma Mostar, Pančevo i Široki Brijeg.

To znači da Amerikanci nisu prikupljali samo tekstualne informacije nego su pokušavali rekonstruirati i izgled vojnih instalacija, položaj uzletno-sletnih površina i raspored objekata.

Koliko su svi navedeni podaci bili precizni danas nije moguće uzeti zdravo za gotovo. Sam dokument pokazuje nesigurnost kod pojedinih imena i podataka, što je tipično za sirove obavještajne izvještaje.

No upravo zbog toga dokument daje zanimljiv pogled u način rada američke obavještajne službe početkom Hladnog rata: komadići informacija iz Mostara, Širokog Brijega i drugih gradova završavali su u Washingtonu, gdje su od njih pokušavali sastaviti sliku vojne snage tadašnje Jugoslavije.