Božić se često smatra vremenom u godini kada se čine dobre stvari. Upravo jedan takav čin prije pola stoljeća promijenio život mladog britanskog para, piše BBC.
Bio je 23. prosinca 1975. i Rob Parsons i njegova supruga Dianne su se pripremali za Božić u njihovom domu u Cardiffu. U tom trenutku netko je zakucao na vrata.
Na njihovom pragu je stajao čovjek držeći u desnoj ruci vreću za smeće s osobnim stvarima u njoj, dok je u lijevoj ruci držao smrznuto pile.
Rob je proučavao čovjekovo lice i kao kroz maglu se sjetio da je riječ o Ronnieu Lockwoodu kojeg je viđao povremeno u nedjeljnoj školi u dječačkim danima. Sjetio se da je tada prema njemu trebao biti ljubazan jer je, kako su mu rekli, bio ''malo drugačiji''.
''Ronnie, što je s piletinom?'", pitao sam ga.
Odgovorio je da mu je ''netko dao za Božić".
Rob je tada izgovorio riječ koja im je promijenila život.
''Nisam baš siguran zašto sam je izgovorio, ali jesam. Rekao sam mu 'uđi''', prepričava Rob pola stoljeća kasnije.
Tada 27-ogodišnji Rob i 26-ogodišnja Dianne su osjetili obvezu da uzmu autističnog Ronniea i brinu o njemu. Skuhali su mu piletinu, pokazali mu gdje da se okupa i dogovorili se da ostane kod njih tijekom Božića.
Ali, umjesto par dana tokom Božića, ostanak Ronniea pretvorio se u jedinstveno druženje ljubavi i kompromisa koje je trajalo 45 godina - sve do Ronnieve smrti.
Rob i Dianne su bili u braku samo četiri godine kada su ga primili u dom. On je tada imao skoro 30 godina , a bio je bez doma od njegove 15. godine. Živio je u Cardiffu i okolini, često mijenjajući poslove.
Rob ga je ponekad viđao u omladinskom klubu koji je vodio.
Da bi se osjećao što dobrodošlijim, zamolili su obitelj da mu donesu bilo kakav poklon za Božić.
''I sada se sjećam scene - sjedio je za božićnim stolom, oko njega pokloni, plakao je, jer nikada nije osjetio toliko ljubavi. Bilo je zaista nevjerojatno", priča Dianne.
Par je planirao da Rob ostane s njima do dana poslije Božića, ali kada je došao 26. prosinca nisu mogli da ga izbace.
Potražili su savjet od vlasti. U centru za beskućnike su im rekli da je Ronnieu potrebna adresa da bi dobio posao, ali da bi ''dobio adresu, potreban mu je posao''.
Bio je to ''začarani krug u kojem su mnogi beskućnici''.
Kada je imao osam godina, Ronniea su smjestili u dom, ali je nestao iz Cardiffa tri godine kasnije, priča Rob.
Za potrebe knjige ''Kucanje na vrata'' istraživao je i saznao šta se zaista dogodilo čovjeku koji im se uoči jednog Božića pojavio pred vratima.
Ronnie je poslan 320 kilometara daleko, gdje je pet godina pohađao školu koju su u jednom izvještaju nazvali ''školom za dječake sa subnormalnim razvojem''.
''Tamo nije imao prijatelje niti socijalnog radnika, a ni nastavnika koji su ga poznavali. Ronnie bi često pitao je li uradio nešto loše'', prisjeća se Rob.
Pretpostavlja da mu je to ostalo iz vremena provedenog u toj školi.
''Uvijek se brinuo pitajući se da nekog nije uvrijedio ili je nešto uradio pogrešno", prepričava ovaj 77-godišnjak.
Sa 15 godina, Ronnie je vraćen u Cardiff – ''ni u šta''.
U početku je, prisjećaju se Parsonovi, pomalo bio nespretan i mučio se da uspostavi kontakt očima i da je razgovor sveden na minimum.
''A onda smo ga upoznali i, istina je, zavoljeli smo ga'', rekli su.
Pomogli su mu da se zaposli kao sakupljač otpada.
Ronnie je imao mnogo rituala na koje su se Parsonovi navikli, između ostalog i da svako jutro prazni perilicu za suđe.
''Bilo je teško djelovati iznenađeno kada vam u utorak postavi pitanje - a već ste ga čuli dan ranije, ali to je bio Ronnie. Tako smo radili 45 godina'', priča Rob.
''Očigledno se mučio s čitanjem i pisanjem, ali je svaki dan kupovao South Wales Echo'', dodaje Dianne.
Roni im je svakog Božića kupovao iste poklone - kartice iz Marks&Spencer i uvijek bi bio podjednako uzbuđen zbog njihove reakcije.
Roni je volio slobodno vrijeme provoditi u njihovoj lokalnoj crkvi, prikupljajući priloge za beskućnike.
Jednog dana pojavio se u drugom paru cipela nego u onima u kojima otišao.
''Gdje su ti cipele?'', pitala ga je Dianne.
''Jednom beskućniku su bile potrebne'', odgovorio je.
''Eto, takav je čovjek bio - bio je sjajan'', govore Parsonovi uglas.
Među najgorim periodima je bio kada je Dianne imala sindrom kroničnog umora, jer je bilo dana kada nije mogla da ustane iz kreveta.
''Imala sam trogodišnju kćerku, a Rob je bio odsutan, radio je'', rekla je.
Roni je tada bio izvanredan - pripremao je flašice mlijeka za njihovog sina Lloyda, pomagao po kući i igrao se s njihovom kćerkom Katie.
Bilo je i teških dana, problema, posebno što se 20 godina borio s ovisnošću o kockanju, ali Parsonovi nisu mogli da zamisle život bez njega.
Par je samo jednom razmatrao ideju da podrži Ronija u želji da živi samostalno. Bilo je to nekoliko godina nakon što se uselio kod njih.
Djeca su rasla, kuća sa kupatilom je bila skučena, te su mu predložili da iznajmi stan niz ulicu od njih.
Ali kada su ušli, on je ponovio poznato pitanje: „Jesam li uradio nešto loše?“. Nekoliko noći kasnije, Ronnie je ušao u njihovu sobu i pitao: ''Nas troje smo veliki prijatelji, zar ne?''.
''Rekao sam: 'Da, Roni, nas troje smo čvrsti prijatelji''', odgovorio mu je Rob.
''I bit ćemo zajedno zauvijek, zar ne?'', pitao je.
''Uslijedila je pauza, vjerojatno preduga, pogledao sam ka Di i odgovorio: 'Da, Ronnie, bit ćemo zajedno zauvijek'", prepričava Rob njihov razgovor.
I ostali su zajedno do kraja.
Ronnie je preminuo 2020. u 75. godini nakon što je doživio moždani udar.
Samo 50 ljudi je smelo da prisustvuje Ronnievoj sahrani zbog pandemije koronavirusa, ali su dobili najmanje 100 poruka sućiti: od ''profesora s Oxforda, do političara i nezaposlenih''.
Novi centar za skrb, pri crkvi Glenwood u Cardiffu, nazvan je Lockwood House, po Ronnieju.
Stara i nova zgrada se nisu baš poklapale - bila su potrebna dodatna sredstva za završetak renoviranja.
''Nisu morali da brinu. Skoro u peni je bio točan iznos koji je Ronnie ostavio u oporuci. Na kraju je beskućnik svima osigurao krov nad glavom. Zar to nije nevjerojatno? Mislim da je to bila sudbina'', rekla je Dianne.
