Kad je Bog stigao do Jakutije i njegove su se ruke smrzle

Stanovnike ove republike, smještene u sjevernom dijelu Istočnog Sibira, to nije pretjerano šokiralo – kroz povijest, ovi žilavi ljudi navikli su na uistinu zastrašujuće uvjete, ne samo one temperaturne.

Staljinov prsten smrti

Jakutija se ubraja se u najslabije naseljena područja Rusije – proteže se na više od tri milijuna kvadratnih kilometara, a broji manje od milijun duša. Ne treba upregnuti moždane vijuge da bi se dokučilo zašto je tome tako. U Jakutiji je, naime, hladno. Prokleto hladno. Ekstremna subarktička klima i nekadašnji radni logori ovoj su regiji priskrbili nadimak “Staljinov prsten smrti”.

Zanimljivo, područje obiluje mineralnim bogatstvima, napose zlatom i dijamantima, što se odrazilo i na lokalna vjerovanja. Prema drevnoj legendi, bog je prilikom stvaranja svijeta letio iznad zemlje i dijelio bogatstva pojedinim krajevima. Kad je stigao do Jakutije, njegova omnipotencija je zakazala – ruke su mu toliko utrnule od hladnoće da je sve ispustio!

Rusi ih okupirali i nazvali Jakutima

Tragovi ljudskih naselja u regiji datiraju još iz paleolitika. Saha, turkijski narod koji se, stigavši s područja oko Bajkalskog jezera, ovdje naselio do četrnaestog stoljeća, zadržao je tradicionalan način života i kad je u sedamnaestom stoljeću došao pod rusku čizmu.

Jakuti, kako su ih Rusi zvali, živjeli su u plemenskim zajednicama i bavili se uzgojem goveda, sobova i konja, a unatoč masovnom pokrštavanju, zadržali su brojne elemente drevnih vjerovanja – šamanizma i animizma. Zbog zlouporaba, u Jakutskom vojvodstvu tijekom sedamnaestog stoljeća dolazilo je do mnogih ustanaka, a u devetnaestom i dvadesetom stoljeću ondje su deportirani politički kažnjenici.

Nakon Listopadske revolucije 1917. godine, u Jakutiji su se vodile velike borbe s bjelogardijcima, pod zapovjedništvom admirala Aleksandra Vasiljeviča Kolčaka. Godine 1922. proglašena je Jakutska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika, u sklopu Ruske SFSR. Do većih društvenih i gospodarskih promjena došlo je tek u dvadesetom stoljeću, s razvojem industrije.

Put kostiju

Davne 1632. godine, Rusi su izgradili tvrđavu Jakutsk, sadašnju prijestolnicu Republike. Po pitanju izoliranosti i studeni, ovaj grad, smješten na rijeci Leni, ekstreman je čak i po sibirskim standardima. Nalazi se šest vremenskih zona od Moskve: prije dva stoljeća, trebalo je više od tri mjeseca da se prevali put između ova dva grada.

Danas tu udaljenost možete prijeći za šest sati avionom, a druga opcija je put brodom uz Lenu, dug 1.600 kilometara, ali samo tijekom onih nekoliko mjeseci u godini kad rijeka nije zaleđena. Treća varijanta jest zloglasni “Put kostiju”. Izgradili su ga zatočenici Gulaga, a kosti brojnih nesretnika koje je ubila hladnoća posijane su u sibirskoj pustoši.

U siječnju, najhladnijem mjesecu u godini, prosječna temperatura u Jakutsku spušta se do pedeset stupnjeva ispod ništice. Rekord je postavljen 5. veljače 1891. godine, kad se živa u termometru spustila na neljudskih minus 64.4 Celzijeva stupnja!

Na takvoj hladnoći, bez specijalne opreme, čovjek je izručen na milost i nemilost prirodi – nezaštićena koža nakon nekoliko sekundi se pretvara u živu ranu. Ne čudi stoga činjenica da lokalni živalj tamani votku kao vodu, a automobile ostavlja upaljene po čitav dan, kako se ne bi zaledili.

Kako se grade kuće i zgrade?

Organizacije života u najhladnijem gradu svijeta promišljena je do u najsitnije detalje. Jakutsk je najveći grad koji je podignut na permafrostu, tlu koje ostaje smrznuto tijekom čitave godine. Da je na takvoj podlozi teško graditi, jasno je i laiku. Kad bi se na takvome mjestu podigla klasična zgrada, toplina koju ona nužno isijava istopila bi led i uništila stabilnost temelja.

Iz tog razloga, svaka kuća u gradu podignuta je na specijalnim podzemnim stupovima od armiranog betona – kod većih zgrada, ti stupovi su duži od dvadeset pet metara. Dakako, sve zgrade imaju grijanje, mnoge i ono podno.

Nadalje, stanovnici Jakutska od glave do pete su odjeveni u krzno, a na nogama nose unte, tradicionalnu obuću od jelenje kože. Domoroci Jakuti uz to se rese nakitom od kljova mamuta – čitava pokrajina je groblje ovih izumrlih slonova, čije kosti krije permafrost.

U Omjakonu je još hladnije

Slično se živi i u drugim gradovima u regiji. Osam dana vožnje od Jakutska, na rijeci Jani, smjestio se Verhojansk, nekadašnja kozačka utvrda a danas gradić od 1.300 duša. Do njega možete stići samo zimi, preko zaleđenih rijeka i jezera, budući da zemljani putovi ne postoje.

Mjesto je bogato prirodnim resursima poput zlata ali ga se – koje li ironije – nikome ne da iskopavati na temperaturama od minus 40. Zbog takve klime, u Verhojansk su svojedobno protjerivani revolucionari, pobunjenici i dekabristi. Kad se ne smrzavaju, stanovnici se bave lovom na irvase i preradom njihova krzna.

Kad se pak od Jakutska krene Putem kostiju, nakon stotina kilometara pustoši stiže se do Omjakona, grada u kojem je izmjerena najniža temperatura u naseljenome mjestu: minus 71.2 stupnja.

U vrijeme hladnog rata, kružio je vic o tome kako Zapad ne mora baciti nuklearnu bombu kako bi uništio grad – dovoljno bi bilo na nekoliko sati isključiti grijanje!