Kako je muškarac iz Livna uvjeravao FBI da Tito nije Josip Broz i koliko tu ima istine?

Svakih nekoliko mjeseci u regionalnim medijima i na društvenim mrežama ponovno se pojavi priča da Josip Broz Tito zapravo nije bio Josip Broz iz Kumrovca, nego sovjetski agent, Poljak ili čovjek koji je u nekom trenutku preuzeo njegov identitet. Kao glavni argument gotovo uvijek se navodi deklasificirana bilješka američkog FBI-a iz svibnja 1955. godine.

Dokument postoji, ali ne sadrži zaključak FBI-a da je na čelu Jugoslavije bio "lažni Tito". Riječ je o bilješci nastaloj nakon razgovora s Marijanom Johnom Markulom, Amerikancem podrijetlom iz Livna, koji je agentima u Los Angelesu tvrdio da čovjek kojeg je 1953. susreo u Zagrebu nije isti Josip Broz kojeg je poznavao prije rata.

Markulova priča kasnije je postala jedan od glavnih temelja teorija o zamijenjenom Titovu identitetu. Problem je što se njezini ključni dijelovi ne podudaraju s dokumentima nastalima mnogo prije Titova dolaska na vlast.

Livnjak koji je FBI-u ispričao priču o "drugom Titu"

Marijan John Markul rođen je u Livnu 27. studenoga 1909. godine. U Sjedinjene Američke Države odselio je 1936., a američko državljanstvo dobio je 1944. nakon služenja u vojsci tijekom Drugog svjetskog rata.

U travnju 1955. došao je u ured FBI-a u Los Angelesu, a službena bilješka sastavljena 4. svibnja prenosi njegovu tvrdnju da čovjek koji se predstavlja kao maršal Josip Broz Tito nije osoba koju je on poznavao prije rata. Prema Markulovoj verziji, pravi Broz nestao je u Rusiji 1937. godine, a njegov je identitet preuzeo ruski agent.

Markul je govorio da je Broza poznavao još krajem dvadesetih godina te da ga je ponovno susreo 1935. ili 1936. u Parizu. Opisao ga je kao čovjeka visokog oko 180 centimetara, blage naravi, oboljelog od tuberkuloze, kojemu su na lijevoj ruci navodno nedostajali kažiprst i srednji prst.

Kada je 1953. u Zagrebu susreo Tita, tvrdio je da je pred njim bio čovjek visok oko 160 centimetara, sa svih deset prstiju i izraženim ruskim naglaskom. Sumnjivo mu je bilo i to što je Tito znao svirati klavir, jer nije vjerovao da je bravar iz Kumrovca takvu vještinu imao gdje steći.

U bilješci je zabilježeno i da je Markulova sestra navodno još 1937., nakon što je čula Titov glas na radiju, također posumnjala da nije riječ o istom čovjeku.

FBI je te tvrdnje evidentirao, ali u samom dokumentu nije utvrđeno da su istinite. Naprotiv, zabilježena je i rezerva prema pouzdanosti informacija koje je Markul dao.

Priča je postojala i prije Markula

Tvrdnje da Tito nije Josip Broz iz Kumrovca nisu nastale 1955. godine. Još tijekom Drugog svjetskog rata širile su se glasine da partizanski vođa zapravo nije Hrvat iz Zagorja.

Nakon sastanaka u Struganiku i Brajićima 1941. godine Dragoljub Draža Mihailović smatrao je da je Tito Rus ili Poljak, dok su ustaška i nacistička propaganda partizanski pokret prikazivale kao sovjetski projekt.

Nakon raspada Jugoslavije pojavile su se nove verzije. Jedna je tvrdila da je pravi Josip Broz poginuo tijekom Španjolskog građanskog rata, a da je njegov identitet preuzeo sovjetski obavještajac NKVD-a Nikolaj Lebedev. Druge su pokušavale Titovo poznavanje jezika, mačevanja i klavira objasniti navodnim plemićkim ili bogataškim podrijetlom.

Tako se pojavila i priča da je bio izvanbračni sin austrijskog plemića iz obitelji Habsburg, odnosno čovjek po imenu Joshua Ambroz Mayer, navodno rođen u Beču 7. svibnja 1891. godine kao sin bogatog Samuela Mayera i Titove majke Marije.

I NSA je analizirala Titov naglasak

Teorijama je dodatnu pozornost donio i dokument američke Nacionalne sigurnosne agencije iz 1977. godine. U analizi Titova govora američki stručnjaci uočili su umekšavanje suglasnika "l" i "n" te određena odstupanja u padežima pa su pretpostavili da bi njegov materinji jezik mogao biti ruski ili poljski.

Takvo tumačenje zanemarivalo je činjenicu da je Josip Broz odrastao kao govornik zagorskog kajkavskog dijalekta, a ne standardnog štokavskog jezika s kojim su ga uspoređivali. Njegov govor dodatno su oblikovale godine provedene u različitim dijelovima Austro-Ugarske i kasnije u Rusiji.

Zbog toga neobičan izgovor sam po sebi nije dokaz stranog identiteta.

Policijski karton iz 1928. ne podudara se s Markulovim opisom

Puno važniji dokument nastao je gotovo tri desetljeća prije Markulova razgovora s FBI-em.

Nakon uhićenja Josipa Broza u Zagrebu 1928. godine, uoči Bombaškog procesa, policija Kraljevine SHS sastavila je njegov karton s fotografijama, fizičkim opisom i otiscima prstiju.

U njemu je zabilježeno da je Broz bio visok oko 170 centimetara. Taj se podatak ne podudara s Markulovom pričom prema kojoj je prijeratni Broz bio visok oko 180 centimetara, a poslijeratni Tito tek oko 160.

Ni tvrdnja o nedostatku dva prsta nema potvrdu u policijskom kartonu. Zabilježen je manji ožiljak na srednjem prstu nastao tijekom rada u bravarskoj radionici, ali ne i nedostatak kažiprsta i srednjeg prsta lijeve ruke.

Upravo je taj policijski dokument važan jer je nastao 1928., kada Broz nije bio predsjednik, maršal niti simbol jugoslavenske države, nego uhićeni komunistički aktivist.

Forenzička usporedba fotografija

Pitanjem identiteta bavio se i jugoslavenski kriminolog dr. Živojin Aleksić, koji je uspoređivao morfologiju ušne školjke na fotografijama Josipa Broza iz 1928. i fotografijama iz kasnijeg razdoblja.

Zaključio je da je riječ o istoj osobi. Time se Markulova tvrdnja o potpuno različitim ljudima ne sukobljava samo s policijskim opisom nego i s forenzičkom usporedbom fizičkih karakteristika.

Dodatno, policijski karton sadrži i Brozove otiske prstiju, što priču o zamjeni identiteta čini još težom za održati.

Ni kronologija ne ide u prilog Markulovoj priči

Markul je tvrdio da je Broza ponovno susreo 1935. ili 1936. u Parizu, ali poznata kronologija njegova života stvara problem za tu tvrdnju.

Josip Broz od kraja 1928. do proljeća 1934. izdržavao je zatvorsku kaznu u Lepoglavi i Mariboru. Nakon izlaska nastavio je političko djelovanje, a od veljače 1935. boravio je u Moskvi i radio u Kominterni. U Jugoslaviju se vratio krajem 1936. godine.

Ni tvrdnja da je pravi Broz poginuo u Španjolskom građanskom ratu nema potvrdu u poznatim podacima. Sudjelovao je u organiziranju odlaska jugoslavenskih dobrovoljaca, ali nije ratovao na španjolskom bojištu.

Klavir i mačevanje imaju jednostavnije objašnjenje

Jedan od Markulovih argumenata bilo je i Titovo sviranje klavira. Međutim, Josip Broz nije cijelu mladost proveo u Kumrovcu. Kao mladi metalski radnik radio je i putovao po različitim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, uključujući Češku, Njemačku i Beč, gdje je imao priliku usvajati jezike i druge vještine.

Slično je i s mačevanjem. Kao dočasnik austrougarske vojske prošao je vojnu obuku iz mačevanja, a na vojnom prvenstvu u Budimpešti osvojio je srebrnu medalju. Ono što se poslije koristilo kao argument za navodno plemićko podrijetlo tako ima uporište u njegovoj poznatoj biografiji.

Hebrang ga je poznavao još 1928.

Još veći problem za teoriju o zamjeni identiteta predstavljaju ljudi koji su Josipa Broza osobno poznavali prije razdoblja u kojem je navodno zamijenjen.

Andrija Hebrang i Josip Broz zajedno su 1928. predsjedavali Osmom konferencijom zagrebačkih komunista. Hebrang ga je, dakle, poznavao mnogo prije Drugog svjetskog rata i mnogo prije nego što je Tito postao vođa Jugoslavije.

Njihov odnos poslije nije ostao saveznički. Hebrang je nakon rata politički uklonjen, uhićen i 1949. umro u zatvoru. Unatoč tome, nikada nije tvrdio niti ostavio svjedočenje da čovjek koji je poslije rata vodio Jugoslaviju nije isti Josip Broz kojeg je poznavao još dvadesetih godina.

Da je do zamjene doista došlo tijekom tridesetih, Hebrang bi bio među ljudima kojima bi takva promjena teško mogla promaknuti.

Đilas je postao Titov protivnik, ali mu identitet nikada nije osporio

Sličan je slučaj s Milovanom Đilasom. Član KPJ bio je od 1932., a 1938. postao je član Centralnog komiteta. Tijekom rata bio je jedan od najbližih Titovih suradnika, a nakon rata pripadao je samom vrhu jugoslavenske vlasti.

Njihov odnos poslije se raspao. Đilas je uklonjen iz politike, više puta osuđivan i godinama zatvaran, a njegove knjige postale su među najpoznatijim kritikama komunističkog sustava napisanim iznutra.

Živio je sve do 1995. i desetljećima javno pisao o Titu, Staljinu, partijskom vrhu i jugoslavenskom sustavu. Nikada nije tvrdio da čovjek kojeg je poznavao prije rata nije isti čovjek koji je poslije vodio Jugoslaviju.

Ranković je imao pristup najosjetljivijim informacijama

Još je važniji Aleksandar "Leka" Ranković, jedan od najmoćnijih ljudi poslijeratne Jugoslavije i ključna osoba sigurnosnog aparata.

Član KPJ bio je od 1928., od 1937. vodio je Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju, a 1940. postao član Politbiroa CK KPJ. Tijekom rata bio je član Vrhovnog štaba, a nakon rata ministar unutarnjih poslova i jedan od vodećih ljudi jugoslavenskih sigurnosnih struktura.

Ranković je godinama imao pristup najosjetljivijim državnim i obavještajnim podacima. Sigurnosni aparat kojim je upravljao prikupljao je informacije o političkim protivnicima, emigraciji, stranim obavještajnim službama i unutarnjim prijetnjama režimu. Ako je u vrhu Jugoslavije postojala tajna da predsjednik države zapravo nije Josip Broz iz Kumrovca, teško je pronaći osobu koja bi imala bolju mogućnost to doznati.

Njegov odnos s Titom završio je 1966. na Brijunskom plenumu, kada je smijenjen sa svih državnih i partijskih funkcija i politički uklonjen. Ranković je nakon toga živio još sedamnaest godina, sve do 1983., dakle i nakon Titove smrti.

Ni tada nije tvrdio da Tito nije Josip Broz. Čovjek koji je godinama bio u samom središtu jugoslavenskog sigurnosnog aparata, a potom ga je Tito uklonio iz političkog života, nikada nije iznio priču o zamijenjenom identitetu.

Takva bi zamjena morala prevariti cijelu jednu generaciju

Teorija o "lažnom Titu" zato zahtijeva mnogo više od pretpostavke da je netko mogao uzeti Brozovo ime i dokumente. Morala bi objasniti kako tu navodnu zamjenu nisu primijetili članovi njegove obitelji, prijatelji, prijeratni komunisti i ljudi koji su s njim radili prije i poslije rata.

Među njima su bili i oni koji su kasnije završili u otvorenom sukobu s njim. Hebrang ga je poznavao još 1928., Đilas je prije rata ušao u partijski vrh i poslije postao jedan od najpoznatijih disidenata, a Ranković je godinama vodio sigurnosni aparat države prije nego što ga je Tito politički uklonio.

Nitko od njih nije tvrdio da je čovjek na čelu Jugoslavije bio netko drugi.

Ni Staljin nije koristio takvu optužbu

Dodatni problem za teoriju o sovjetskom agentu pojavljuje se nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine. Odnosi Jugoslavije i Sovjetskog Saveza pretvorili su se u otvoreni politički i propagandni rat.

Da je Moskva znala da je Tito zapravo sovjetski agent koji je preuzeo identitet Josipa Broza, takva bi informacija bila jedno od najsnažnijih mogućih sredstava za rušenje njegova legitimiteta.

Sovjetska propaganda ipak ga nije razotkrila kao čovjeka lažnog identiteta, nego ga je napadala kao jugoslavenskog komunističkog vođu koji se suprotstavio Moskvi.

Što zapravo dokazuje FBI-jeva bilješka?

FBI-jeva bilješka iz 1955. dokazuje da je Marijan John Markul iz Livna američkim agentima rekao kako vjeruje da Tito nije pravi Josip Broz. Ne dokazuje da je FBI njegovu priču potvrdio.

Nasuprot njegovim tvrdnjama stoje policijski karton Josipa Broza iz 1928., fotografije, otisci prstiju, poznata kronologija njegova života, forenzička usporedba prijeratnih i poslijeratnih fotografija te svjedočanstva i biografije ljudi koji su ga osobno poznavali prije rata.

Markulove tvrdnje o visini i prstima ne podudaraju se s policijskim dokumentima. Dijelovi priče o Parizu i Španjolskoj ne uklapaju se u dokumentirano kretanje Josipa Broza, dok Titov naglasak, sviranje klavira i mačevanje imaju objašnjenja u njegovu poznatom životopisu.

Najvažnije, čovjeka koji je poslije rata postao Tito poznavali su i ljudi koji su ga znali mnogo prije nego što je postao predsjednik, a neki od njih kasnije su postali njegovi politički protivnici. Hebrang, Đilas i Ranković imali su različite odnose s njim, ali nijedan nije osporio njegov identitet.

Zbog toga FBI-jeva bilješka ostaje zanimljiv dokument o tvrdnji jednog čovjeka, ali ne i dokaz da je na čelu Jugoslavije bio netko drugi.

Samim tim danas sa sigurnošću znamo da je Josip Broz, rođen u Kumrovcu 7. svibnja 1892. godine, i Josip Broz Tito, koji je umro u Ljubljani 4. svibnja 1980. godine, jedna te ista osoba.