Salvador Dalí: Ludi snovi nadrealističkog prvaka
Na današnji dan, 23. siječnja 1989. godine, umro je možda najekscentričniji umjetnik koji je ikad kročio ovim planetom, Salvador Dalí.
Putovanje u njegovu galaksiju moglo bi se ozbiljno poigrati s razumom naivna putnika – svijet je to u kojem monumentalni slonovi hodaju na sablasno tankim i dugačkim nožicama, mravi se gnijezde u ustima lijepih djevojaka, falus nosoroga vječito prijeti defloracijom, satovi se rastaču poput sira na toplom ljetnom suncu, ravnodušne žirafe bukte u ognju, lavovi proždiru i prodiru jedni u druge, a štake podupiru čitav fluidni, nestabilni kozmos spreman da se rasprsne svakog trenutka. Snagom iskonskog genija,
Dalí će vas uroniti u carstvo nesvjesnog – krajolik u kojem ekstaza i rasap, eros i thanatos hodaju ruku pod ruku. Od samih slika zanimljiviji je jedino njihov tvorac. Zvali su ga luđakom, vizionarom, senzibilnom dušom, pohlepnikom, škrcem i čudovištem… A Božanstveni Dalí bio je dovoljno širok da u sebi pomiri sve ove epitete.
U sjeni pokojnika
Salvador Domingo Felipe Jacinto Dalí i Domènech rođen je 1904. u Figuerasu, ljupkom gradiću u Kataloniji. On sam kasnije će taj događaj slaviti pompoznim riječima: "Neka sva zvona zvone! Neka radom izmučeni seljaci na trenutak isprave svoje ukočene kralješnice i anonimna leđa, neka zemljom umrljan obraz odmore na dlanu žuljevite ruke! Pogledajte: upravo se rodio veliki Salvador Dalí!".
Otac Salvador i majka Felipa bili su različiti kao dan i noć: on krupan, odrješit, uvjeren da je uvijek u pravu, a ona sitna, krhka, osjećajna i bojažljiva. Jedno im je, međutim, bilo zajedničko – obiteljsku svakodnevicu tkali su oko tragična gubitka prvorođenog sina, čime su vjerojatno posijali klicu kasnijih Salvadorovih neuroza. Dječaka su odijevali u pokojnikovu odjeću i često ga vodili na njegov grob, tvrdeći da je on njegova reinkarnacija.
Duh mrtvog brata sablasno se nadvijao nad Salvadorovim djetinjstvom, kao i misao da je pokojnik original a on tek blijeda kopija. Nije čudo da se razvio u hirovito dijete. Kao šestogodišnjak želio je postati kuharica, inzistirajući na ženskom obliku te imenice, u sedmoj pak – Napoleon!
Užasavao se ljudskog dodira
Prve lekcije iz umjetnosti dobio je od Ramona Pichota, impresionističkog slikara i obiteljskog prijatelja. Kad je kao desetogodišnjak pokazao prve radove učitelju, ovaj je bio zabezeknut. “Već sada si bolji do mene!”, uskliknuo je, nakon čega je dječaku natočio veliku čašu rakije.
Prvu izložbu održao je u kazalištu u rodnom gradu, s nepunih petnaest. Sreća zbog pohvala kritičara neće biti dugog vijeka: majka, koja je uvijek bila slabašna i boležljiva žena, umire od raka dojke. “Nisam mogao prihvatiti gubitak bića od kojeg sam očekivao da moje duševne poroke učini nevidljivima”, rekao je Dalí.
Nakon što je oplakao suprugu, njegov pragmatični otac oženio je pokojničinu sestru, Salvadorovu tetu!
Nakon mature, upisuje studij slikarstva na prestižnoj Akademiji San Fernando u Madridu. Ondje se zbližio sa sineastom Luisom Buñuelom i pjesnikom Federicom Garcíom Lorcom. Potonji je bio fasciniran Dalíjevom osobnošću, talentom i osebujnim izgledom (nosio je dugu kosu, zaliske i dokoljenke, u stilu engleskih dandyja s kraja devetnaestog stoljeća).
Mnogi su spekulirali da je intenzivno prijateljstvo dvojice umjetnika bilo prožeto fizičkom strašću, ali je Dalí to oštro zanijekao. Slikarevi poznanici tvrdili su da je on zapravo bio aseksualan: žene koje je dovodio u svoj atelje prvo bi skinuo, nakon čega bi im razbio sirova jaja na glavi. Ove bi mislile da je riječ o nekoj bizarnoj predigri, ali bi im ludi slikar nakon toga zahvalio na usluzi i pokazao vrata.
Sam Dalí donekle je potvrdio takve priče: "U erotskom smislu sam voajer: ljudski dodir me ispunjava gađenjem".
Fatalna Ruskinja
Uskoro je Dali upoznao buduću životnu suputnicu, jedanaest godina stariju rusku emigranticu Helenu Diakonovu. Gala, kako su je svi zvali, toliko ga je očarala da ju je odlučio preoteti svome bliskom prijatelju Paulu Éluardu. Sljedeće jutro, na tajnom sastanku, doznao je da su mu osjećaji uzvraćeni. "Više se nećemo razdvajati", rekla mu je Gala.
Dva dana prije otvorenja svoje prve pariške izložbe, Dalí je s Galom pobjegao u Španjolsku. Ondje ga je dočekao bijesni otac. "Ako ne ostaviš onu raspuštenicu, odričem te se", zagrmio je starac.
Ovaj nije imao namjeru ostaviti 'raspuštenicu' ali se svakako htio osvetiti tatici zbog nerazumijevanja. "Ponekad iz puke zabave pljunem na portret svoje majke", izjava je koju su prenijele novine i koja je zabila čavao u lijes narušena odnosa. Lud od boli, otac ga je nasilno izbacio iz kuće, vičući mu da se više ne vraća.
Nakon što su se vjenčali, Salvador i Gala unajmili su malu ribarsku kućicu u zaljevu Port Lligat. Mještani, mahom polupismeni ribari, prijekim su okom gledali neobičan par. Jedino društvo činila im je vremešna udovica Lidija, seoska čudakinja koju su mnogi smatrali vješticom.
U ovakvoj atmosferi nastaje Dalijeva najpoznatija slika, "Postojanost pamćenja", koja prikazom razlivenih satova negira postavku o determinističkoj prirodi vremena.
