Francisco Goya, jedan od najutjecajnijih slikara u povijesti
Na današnji dan prije 280 godina, 30 ožujka 1746. u španjolskom gradiću Fuendetodosu u blizini Zaragoze, rođen je Francisco Goya, slikar koji je izvršio ogroman utjecaj u evoluciji slikarstva.
Kao dijete provodio je vrijeme u radionici svoga oca pozlatara José de Goye, koji je htio da ga on i naslijedi u tome zvanju, ali ipak se je sin odlučio za zvanje slikara.
U Zaragozi je s 14 godina učio od prijatelja svoga oca, slikara Joséa Luzana, koji je u umjetničkim krugovima bio poznatiji kao učitelj nego kao autor.
Krajem 1769. godine, u potrazi za nadahnućima, odlazi na putovanje u Italiju, o kojem se malo zna. Između ostalih gradova, posjećuje Rim, Veneciju, Genovu i Parmu, u kojoj, početkom 1771. godine, osvaja drugu nagradu na lokalnom slikarskom natječaju, slikom naziva Hanibal prelazeći Alpe (španj. Anibal cruzando los Alpes), a o čijoj se sudbini danas ne zna ništa.
Godina 1771. je bila i godina njegova povratka u domovinu, točnije Zaragozu, gdje po prvi puta ostvaruje radove, religiozne tematike, s razvijenim stilom, po kojima se dalo naslutiti njegovo umijeće.
Rodilo mu se troje djece od kojih je punoljetnost doživjelo samo najmlađe, što je poprilično pridonijelo majstorovim tjeskobnim raspoloženjima.
Goya dobiva posao u Kraljevskoj tvornici tapiserija za koju je ostvario šezdeset i tri predloška (39 do 1780., 17 između 1786. – 1788. i 7 1791. – 1792.) s motivima lova, idile i svakodnevnog života te na taj način otvara vrata kraljevske kuće, koja je oduvijek obilno nagrađivala talentirane umjetnike. Istovremeno slika i portrete raznih dvorskih likova te djela s religioznim motivima po kojima ga zamjećuju pripadnici struke.
Prvu seriju gravura ostvaruje 1778., na kojima se nalazi šesnaest kopija Velàzquezovih ulja. Velázquez, kao i Rembrandt, bili su, bez sumnje, najveći Goyni uzori, posebno na području portreta.
Na madridskoj Likovnoj akademiji "San Fernando", imenovan je članom 1780. za koju je, povodom primanja, ostvario jedno od njegovih prvih remek djela, sliku zvanu Razapeti Krist (španj. Cristo crucificado).
To mu je imenovanje, između ostalog, otvorilo vrata u tadašnju visoku zajednicu i ubrzo postaje nešto poput današnjih zvijezda zabavne industrije, pogotovo među pripadnicama te zajednice.
Malo poslije smrti Antona Rafaela Mengsa šalje kralju molbu (24. srpnja 1779.) da ga imenuje kraljevskim slikarom. Potvrdni odgovor mu stiže sedam godina kasnije (7. srpnja 1786.).
Njegovo ogromno zadovoljstvo tim događajem ostaje zabilježeno u jednom pismu upučeno njegovom prijatelju Martinu Zapateru u kojem navodi: "Martine moj! Već sam kraljevski slikar od petnaest tisuća realesa!".
U zimi 1792., za vrijeme svog boravka na jugu Španjolske, teško obolijeva. Pošto je bio poznat i po svom promiskuitetnom životu neki su sumnjali da je u pitanju bila neka od veneričnih bolesti. Zbog posljedica te bolesti ostaje potpuno gluh, ali i neumoljiviji u svom umjetničkom izražaju.
Godine 1799. dovršio je na zahtjev vladara remek djelo, portret poznat kao Obitelj Karla IV (španj. La familia de Carlos IV) crpeči inspiraciju iz Velazquezovih "Las Meninas". To je službeni portret, formalnog izražaja, ali u kojem si autor dopušta izvjesnu ironiju u oblikovanju portretiranih likova kritičkim realizmom.
Iste je godine dovršio brilijantnu seriju gravura, satiričkog karaktera, poznatu kao Hirovi (španj. Los caprichos). To su osamdeset i dva djela koja sadržavaju britku kritiku tadašnjeg španjolskog civilnog i crkvenog društva.
U toj se seriji pojavljuju neobična bića, koja se u kasnijim majstorovim djelima ponavljaju puno češće. Dva dana nakon izdanja, zbog straha od represalija, povlači ih s tržišta.
