Rođeni na današnji dan: Bez njih bi slikarstvo bilo siromašnije

Na današnji dan rođena su dvojica velikih svjetskih slikara koji su u sovjim epohama odlučujuće utjecali na likovnu umjetnost, ali i na europsku kulturu uopće.

Francisco Goya (Francisco José de Goya y Lucientes) rođen je 30. ožujka 1746. u Fuendetodosu kraj Zaragoze i ubraja među najrevolucionarnije i najosebujnije umjetnike.

Započeo studirati u Zaragozi, a 1763–66. bezuspješno se natjecao na Akademiju sv. Fernanda u Madridu, 1770/71. boravio u Italiji. Po povratku, u katedrali Nuestra Señora del Pilar u Zaragozi (1772–74) naslikao je ciklus fresaka, s temama iz Marijina života, u kombinaciji baroknoga stila i rokokoa, pod utjecajem Tiepola.

Godine 1774. nastanio se u Madridu; od 1786. u službi španjolskoga kralja Karla III. U tom je razdoblju izveo mnogobrojne pojedinačne i grupne portrete (Obitelj vojvode Osuna, 1788), sakralne kompozicije, slike s prizorima iz pučkoga života te 63 kartona za tapiserije s tipično španjolskim žanr-prizorima (Ljeto, Zima, Tučnjava pred krčmom, Pralje, Ljuljačka).

Isprva je radio pod utjecajem njemačkoga klasicističkog slikara A. R. Mengsa, potom je stvorio vlastiti osebujni likovni izraz slijedeći bogatu tradiciju španjolskoga slikarstva XVII. stoljeća, poglavito Diega Velázqueza (čije je radove, oko 1778., kopirao u bakrorezu za kraljevsku halkografiju).

Najplodnije je razdoblje njegova stvaralaštva za Karla IV., kada je 1789. postao dvorski slikar, a 1795. ravnatelj Akademije sv. Ferdinanda u Madridu.

Slikao je portrete bujna i osebujna kolorizma (groteskan, gotovo karikaturalan grupni portret Obitelj Karla IV., 1800; Portret vojvode od Wellingtona, 1812), aktove (Gola Maja i Odjevena Maja, obje iz 1797), ciklus crteža (Kaprici, 1799). OPŠIRNIJE

Nizozemski slikar i grafičar Vincent van Gogh rođen je 30. ožujka 1853. u Groot-Zundertu. Uz Paula Cézannea i Paula Gauguina najznačajniji postimpresionistički slikar.

U razdoblju 1878–80. pada u vjerski zanos i kratko studira teologiju u Amsterdamu; odlazi kao propovjednik među siromašne rudare u Borinage u Belgiju i tada nastaju njegovi prvi crteži.

Tamnim koloritom slikao ekspresivne prizore sa seljacima i radnicima (Seljaci uz zdjelu krumpira, 1885). Krajem 1885. preselio se u Antwerpen, gdje je pohađao tečajeve crtanja i upoznao djela Petera Paula Rubensa i Eugènea Delacroixa (otkrio njihov kolorizam).

Odlazi kasnije u Pariz (1886–88) bratu Théu, koji ga je trajno pomagao i uzdržavao, otkriva impresioniste, susreće postimpresioniste (C. Pissarroa, P. Gauguina, P. Seurata) i oduševljava se japanskim višebojnim drvorezom (Père Tanguy, 1887).

Otada njegovo slikarstvo doživljava metamorfozu, traži sintezu u pojednostavnjenju, isključuje sjenčanje i svaku modelaciju, slika otvorenim skalama boja. U rano proljeće 1888. odlazi u Provansu, gdje nastaju njegova najpoznatija djela intenzivnih i žestokih boja, koje, položene izravno iz tube na platno u širokim i energičnim namazima, modeliraju oblike i daju fakturi snažan ritam.

U grozničavoj ekstazi stvarao je slikajući izravno u prirodi krajolike (žitna polja, voćnjaci, maslinici, krajolici uz rijeku), likove Arležana i Arležanki, autoportrete, interijere (soba, kavana), motive s cvijećem (suncokreti) i mrtve prirode. U borbi sa samim sobom, u trajnoj razdražljivosti pojavljuju se znakovi krize, a nakon dramatičnog sukoba s Gauguinom odlazi u duševnu bolnicu u Saint-Rémy-de-Provence, gdje je intenzivno slikao u prirodi, a često radio slobodne interpretacije prema djelima drugih majstora (Pietà prema Delacroixu, 1889).

Nakon godinu dana napustio je bolnicu i otišao s liječnikom i skupljačem umjetnina Paulom Gachetom (1828–1909) na njegovo dobro u Auvers-sur-Oise. Stvorio je još nekoliko portreta i krajolika sa zloslutnim simboličnim aluzijama pred samoubojstvo (Žitno polje s gavranima, 1890).

Svojim je likovnim izrazom presudno utjecao na sveukupno europsko slikarstvo XX. stoljeća, poglavito na ekspresionizam i fovizam.