Diego Velázquez, posljednji španjolski slikarski velikan sve do pojave Goye
Na današnji dan prije 365 godina, 6. kolovoza 1660. umro je u Madridu veliki španjolski slikar Diego Velázquez.
Diego Rodríguez de Silva y Velázquez rođen je u Sevilli 6. lipnja 1599. godine, a podrijetlom je iz portugalske aristokratske obitelji.
Jedna od najvećih ličnosti baroknoga španjolskoga i europskog slikarstva XVII. stoljeća, osobito u portretnom slikarstvu. Koliko su god Velázquezovi portreti prilagođeni dvorskoj etiketi, u njima je produbljeno ostvarena istinska, nimalo idealizirana i laskava karakterizacija modela (pojedini portreti Filipa IV.).
U svojim je djelima spajao blistavi venecijanski kolorizam i domaću realističku tradiciju. Velázquez je u fakturi uvijek aristokratski otmjen, u koloritu profinjen, u aranžmanu nedostižan i pronicav tumač najskrovitijih psihičkih procesa u čovjeku čiji lik prenosi na platno.
Njegovom pojavom umjetnost u Španjolskoj prešla je iz isključive prevlasti Crkve pod pokroviteljstvo dvora.
Isprva je pod utjecajem J. de las Roelasa i J. Ribere slikao izrazito realističke pučke žanr-prizore, tzv. bodegones (predmeti i prizori u kuhinji: Stara kuharica, 1618), i biblijske prizore (Krist u Martinoj i Marijinoj kući, 1618; Sv. Ivan Evanđelist na Patmosu, 1620) u kojima se očitovao Caravaggiov utjecaj, ponajviše u naglašenoj uporabi svjetla koje u snažnim mlazovima pada na sliku i daje likovima osobitu plastičnost.
Došavši u Madrid, postao je 1623. dvorskim slikarom Filipa IV. Prijateljevao s P. P. Rubensom, koji je u Madridu boravio u diplomatskoj misiji. U prvom madridskom razdoblju (do 1629) slikao je tamnim bojama portrete u duhu španjolske slikarske tradicije, osobito J. Pantoje de la Cruza i nizozemskih slikara A. Mora, te alegorijsko-mitološke kompozicije (Pijanci – Los Borrachos, 1628).
Na Rubensovu preporuku bio je poslan u Italiju (1629–31), gdje je studirao i kopirao djela talijanskih slikara, osobito Tiziana, P. Veronesea i Tintoretta.
U drugom madridskom razdoblju (1631–38) nastali su portreti Filipa IV., njegove obitelji i dvorana (Kralj Filip IV., Princ Baltasar Carlos na konju) te reprezentativna povijesna kompozicija s mnogobrojnim portretima španjolskih i nizozemskih dostojanstvenika i vojnika u kraljevskom dvorcu Buen Retiro, Predaja Brede (zvana Koplja – Las lanzas, 1634–35), s temom iz osvajačkih ratova u Nizozemskoj.
U trećem madridskom razdoblju (1639–49) venecijansko slikarstvo, koje je upoznao za drugoga boravka u Italiji, znatno je utjecalo na obogaćivanje njegova kolorističkoga izraza, raskoš kojega se očituje na Portretu pape Inocenta X. (1650).
Djela nastala u posljednjem madridskom razdoblju (1651–60), osobito skupni portret, raskošna ceremonijalna kompozicija Male dvorske dame (Las meninas, 1656), portret infantkinje Margarite i njezine pratnje te autoportret pred slikarskim stalkom, i Tkalje (Las hilanderas, 1658), gdje se pučki žanr-prizor povezuje s legendom o Arahni, vrhunac su njegova slobodnoga tretiranja boje i svjetla, po čem je preteča impresionizma.
Nakon Velázqueza u španjolskom slikarstvu nastupilo je slabljenje umjetničke kakvoće, koje je trajalo gotovo stotinu godina, sve do pojave Francisca Goye.
