Švicarska garda kao obrambena snaga Vatikana nastala je na današnji dan prije 520 godina, 22. siječnja 1506., za vrijeme pape Julija II. (rođen kao Giuliano della Rovere).
Zamolio je švicarske kantone da mu pošalju malu vojsku od 200 ljudi za obranu Papinske Države. Švicarci su se odazvali, i na današnji dan stigao je u Rim kontingent od prvih 150 vojnika i sam ih je papa blagoslovio na Trgu sv. Petra. Zbog toga se današnji dan uzima simboličnim početkom postojanja švicarske garde.
Inače, mnogi europski dvorovi imali su švicarsku gardu. Naime, Švicarska je nekad bila relativno siromašna alpska zemlja, pa su njeni mladići bili prisiljeni tražiti posao u inozemstvu kao vojnici-plaćenici.
Švicarska garda francuskog kralja Luja XVI., primjerice, bila je posljednja koja je ostala braniti kralja za vrijeme Francuske revolucije i pri tome je izginula gotovo do posljednjeg čovjeka.
Papinska švicarska garda danas je posljednja takve vrste na svijetu. Današnju postrojbu papinske Švicarske garde u pravilu čine pet časnika, 26 dočasnika i 78 helebardira, i jedina je na svijetu kojoj se zastava mijenja, s obzirom na to da su joj sastavni dijelovi grbovi i trenutačnog pape i njihova zapovjednika. Zapovjednik Garde uvijek je po činu pukovnik.
Papinska Švicarska garda (lat. Pontificia Cohors Helvetica, također i Cohors Pedestris Helvetiorum a Sacra Custodia Pontificis; tal. Guardia Svizzera Pontificia) jedini je ostatak nekadašnje švicarske vojne tradicije, jer švicarski ustav, osim za Vatikan, više ne dopušta novačenje svojih građana u strane vojne postrojbe.
Papinska Švicarska garda zadužena je za sigurnost Apostolske palače, ulaze u Vatikanski Grad, ali i za sigurnost samog Pape.
Za služenje u Papinskoj Švicarskoj gardi svaki kandidat mora ispunjavati sljedeće uvjete: mora biti katolik, besprijekornog vladanja, neoženjen, imati švicarsko državljanstvo, završiti vojnu školu u Švicarskoj. Kandidat mora biti star između 19 i 30 godina, visok najmanje 174 cm, i mora biti obrazovan (najmanje srednjoškolsko obrazovanje). Žene ne mogu služiti u gardi.
Svaki kandidat mora se prijaviti za služenje u gardi. Nakon što budu primljeni, novi gardisti polažu prisegu na vjernost papi. Prisega se polaže 6. svibnja svake godine. Ceremonija prisege odvija se u dvorištu San Damaso u Vatikanu. Vojni kapelan na glas pročita tekst prisege na jeziku gardista (uglavnom na njemačkom, ponekad na francuskom ili talijanskom).
Služba u Gardi traje najmanje dvije godine (potpisuje se ugovor), a većina pripadnika odlazi nakon isteka tog perioda.
Najcrnji dan u povijesti Švicarske garde dogodio se 1998. godine kada je gardist Cedric Tornay na misteriozan način ubio zapovjednika Aloisa Estermanna i njegovu ženu, a potom i sebe. Vatikan je tada objavio da je Tornay potpuno izgubio razum jer ga Estermann nije promaknuo, no njegova obitelj sumnja u službenu verziju crkvenog vrha.
Točno za 500-ti rođendan Garde papa Benedikt XVI. donio je 22. siječnja 2006. nova Personalna, stegovna i administrativna pravila. To su šesta po redu pravila službe, a ranija su donesena 1858., 1878., 1914., 1959. i 1976. godine. Nova pravila ne donose fundamentalne promjene, već se radi o doradi i osuvremenjivanju starih odredbi.
Zapovjednu strukturu Švicarske garde čine Zapovjednik, njegov zamjenik, tri časnika te dočasnici. Kapelan, koji ima isti rang kao zamjenik zapovjednika, zadužen je za dušobrižništvo.
Gardisti su raspoređeni u tri voda (njemački Geschwader - eskadrila). U Prvom vodu su uglavnom njemački govornici, u Drugom francuski, a u Trećem su vodu gardisti koji govore različitim materinjim jezicima (uglavnom pripadnici vojnog orkestra).
