Blaženik čija uloga u Drugom svjetskom i danas izaziva prijepore

Alojzije Stepinac (1898. – 1960.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal čiji je život i djelovanje obilježeno kontroverzama, posebno tijekom razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Drugom svjetskom ratu. Njegova uloga u tom razdoblju predmet je brojnih rasprava, s različitim interpretacijama njegovih postupaka i stavova.

Rani život i svećeničko zvanje

Rođen 8. svibnja 1898. u selu Brezariću, župa Krašić, Alojzije Stepinac bio je peto od osmero djece Josipa i Barbare Stepinac. Nakon završetka osnovne škole u Krašiću, pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon mature 1916. godine, mobiliziran je u austro-ugarsku vojsku tijekom Prvog svjetskog rata, gdje je služio na talijanskoj fronti.

Nakon rata, upisao je studij agronomije, no ubrzo je osjetio poziv za svećeništvo te je 1924. godine otišao na studij teologije u Rim. Za svećenika je zaređen 1930. godine, a 1937. imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva.

Vrijeme NDH

Osnivanjem NDH 1941. godine, Stepinac je pozdravio uspostavu hrvatske države. U svojoj poslanici od 28. travnja 1941. godine, nazvao je te trenutke "časovima u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli".

Nakon uspostave NDH, nakon što je ustaški režim počeo s provedbom rasnih zakona i progona Srba, Židova i Roma, iako je isprva podržavao ideju stvaranja katoličke Hrvatske, Stepinac je počeo preispitivati politiku prisilnih konverzija pravoslavnih Srba.

Tijekom rata, Stepinac je u više navrata privatno prosvjedovao protiv ustaških zločina. 14. svibnja 1941. godine, nakon što je saznao za masakr Srba u Glini, pisao je Paveliću:

"Smatram svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da to nije dopušteno prema katoličkom učenju, zbog čega tražim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, kako ne bi bio ubijen niti jedan Srbin, osim ako se ne dokaže da je počinio zločin koji zaslužuje smrt. Inače, nećemo moći računati na blagoslov neba, bez kojeg moramo propasti."

Kasnije, 1942. i 1943. godine, Stepinac je počeo javno govoriti protiv ustaških zločina.

Suđenje i osuda

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti Jugoslavije uhitile su Stepinca te ga 1946. godine osudile na 16 godina zatvora zbog suradnje s ustaškim režimom i podrške prisilnim konverzijama pravoslavnih Srba na katoličanstvo. Suđenje je od samog početka bilo politički motivirano, a optužnica ga je teretila za pomaganje ustaškoj vlasti i podržavanje NDH. Stepinac je odbacio optužbe, no sud ga je proglasio krivim i osudio na zatvorsku kaznu u Lepoglavi.

Njegova presuda izazvala je međunarodne reakcije, a Vatikan ju je osudio, tvrdeći kako je Stepinac procesuiran isključivo zbog svog protivljenja komunističkom režimu.

Nakon pet godina zatvora, 1951. godine pušten je u kućni pritvor u rodnom Krašiću, gdje je ostao do smrti 1960. godine.

U tom razdoblju nastavio je kritizirati jugoslavenski režim i sukobljavati se s komunističkim vlastima. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dodatno zaoštrilo odnose između Jugoslavije i Vatikana.

Beatifikacija i kontroverze

Godine 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio je Alojzija Stepinca blaženim, unatoč protivljenju Srpske pravoslavne crkve i dijela povjesničara koji ističu njegovu pasivnost u odnosu na zločine ustaškog režima. Kanonizacija Stepinca i danas je predmet prijepora između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve.

Papa Franjo 2016. godine formirao je mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo kako bi razmotrilo Stepinčevu ulogu u Drugom svjetskom ratu i poraću. Srpska pravoslavna crkva i dalje se protivi njegovoj kanonizaciji, ističući kako se nikada nije jasno ogradio od ustaškog režima i kako je Katolička crkva u Hrvatskoj u to vrijeme bila dio državnog aparata NDH.