Riječ katedra u starogrčkom jeziku označava sjedalo suca, učitelja i predsjednika. Izraz je preuzet tijekom ranog perioda razvoja kršćanstva. S toga mjesta bi biskup predvodio bogoslužje i držao homiliju i po toj katedri, a tek je u 16. stoljeću biskupska crkva prozvana katedralom. Svakoj biskupiji potrebna je i biskupska crkva – katedrala, jer je ona matica svih crkava u biskupiji. Ovo je priča o mostarskoj katedrali.
Mostarski biskupi dugo su stolovali bez svoje crkve. Za vrijeme većeg dijela vladavine Osmanskog carstva nije bila dozvoljena gradnja vjerskih objekata drugih vjera osim muslimanske.
Prve dozvole za gradnju izdaju se tek za hercegovačkog vezira Alipaše Rizvanbegovića: Stare pravoslavne crkve 1832. godine, koja je sagrađena na mjestu starijeg hrama i 1847. godine kada je izgrađena stara biskupska rezidencija u Vukodolu, koja je postala sjedište nove franjevačke provincije i sjedište mostarskoga biskupa.
Godine 1866. gradi se franjevačka crkva sv. Petra i Pavla u samom gradu, uz koju je tridesetak godina kasnije izgrađen i franjevački samostan. Crkva sv. Petra i Pavla bila je prva mostarska katedrala. Iako prvo građena kao katedrala, crkva sv. Petra i Pavla ubrzo postaje samostanska crkva.
Dolaskom biskupa fra Paškala Buconjića pribavlja se zemljište za novu katedralu i gradi nova zgrada biskupije. Sagrađena je 1906. godine, po projektu Maksimilijana Davida. Sve do početka osamdesetih godina 20. stoljeća bila jedina crkva na raspolaganju mostarskim katolicima.
Biskupa Buconjića nasljeđuje biskup fra Alojzije Mišić koji umire za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1942). Nakon njega papa imenuje don Petra Čulu biskupom. On je nakon rata preuzeo zadaću obnove porušenih crkava, podizanje dijecezanskoga klera, osnutak novih župa i nastavak borbe za gradnju nove katedrale. Njegovo je najveće djelo upravo mostarska prvostolnica. Nakon što je 1980. godine posvećena, biskup Čule odlazi u mirovinu, a nasljeđuje ga biskup Pavao Žanić.
Biskup Paškal Buconjić pribavio je zemljište za novu biskupsku crkvu, u dijelu grada koji se tada zvao Guvno, a potom Rondo. Biskup je za gradnju pribavio i oko pet vagona vapna.
Biskup Alojzije Mišić, (1912. – 1942.), za gradnju je dopremio preko 250 četvornih metara klesanoga kamena. Biskup Petar Čule se 1942. godine, zbog gradnje nove katedrale, obratio tada poznatim arhitektima. Čak se i glasoviti Ivan Meštrović sam ponudio izraditi idejnu skicu nove crkve.
Učinjeno je malo zbog Drugoga svjetskog rata, pa teških poratnih prilika. Komunističke vlasti u travnju 1948. godine uhitile su i osudile biskupa na 11 i pol godina stroge tamnice.
Zaplijenile su zemljište namijenjeno katedrali i ustupili ga GNO-u Mostar za izgradnju Doma kulture. Danas je to zdanje Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače.
-webp-wm.webp&w=1920&q=75)
Stigavši iz uzništva u biskupiju početkom 1957. godine, biskup Čule ne prestaje tražiti riješi pitanje oduzetoga zemljišta. Tek krajem 1971. godine Zavod za urbanizam i komunalnu djelatnost Mostara izdaje uredbu o dodjeli lokacije.
U ožujku 1973. godine odobren je idejni nacrt crkve s pripadnim uredsko-stambenim objektom, a građevinska dozvola 1974. godine. Biskup Čule 1975. godine položio je kamen temeljac.
Građevinski radovi na novoj katedrali završeni su 1980. godine. Na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, 14. rujna 1980. godine, biskup Petar Čule svečano je posvetio i predao svom nasljedniku mons. Pavlu Žaniću, kleru i vjernome Božjem puku novu mostarsku katedralu.
Katedrala je teško stradala u granatiranjima grada za vrijeme rata, te joj je bila prijeko potrebna temeljita obnova. U sklopu obnove sagrađen je i zvonik u čijemu se tornju sada nalazi šest zvona.
Mostarska katedrala ima i svoju kriptu, smještenu u podzemnomu dijelu, koja služi kao kapela namijenjena za bogoslužna slavlja manjih skupina vjernika. U kapeli se nalaze i grobovi dvojice biskupa posebno zaslužnih za izgradnju crkve: nadbiskupa Petra Čule i biskupa Marka Perića.
U oltar su ugrađene moći svetaca: Leopolda Mandića, Marije Goretti, Terezije od Djeteta Isusa, sv. Klare i ranokršćanskih mučenika.
Mostarska katedrala sagrađena je po projektu Hildegard Auf-Franić i Ivana Franića. U obliku je šatora i prostire se na tri razine.
Prvotna ideja projekta bila je napraviti Božji šator, koji će svojom visinom imitirati visinu zvonika. Po danu bi svijetlila krila šatora koja su trebala biti urađena od uglačanog aluminija, a po noći bi svijetlili krakovi križa. Prvotna ideja bila je da savinuti križ u isto vrijeme predstavlja i most, ispod kojeg bi visio šator.
No mostarski Zavod za urbanizam je odbacio prvotni projekt uz obrazloženje kako "previše strši". Ranije je postavio uvjet kako toranj ne smije biti naglašen kako "ne bi uznemiravao".
Odbacili su most iznad katedrale i smanjili je za dvanaest metara uz obrazloženje kako zaklanja pogled na partizansko groblje svojom visinom.
Nije pomogao ni dolazak Bogdana Bogdanovića, autora partizanskog groblja i njegovo mišljenje kako visina od trideset i dva metra neće smetati groblju. Projekt je odbijen, a umjesto njega projektanti su odlučili napraviti umanjeni projekt katedrale, oduzevši joj dvanaest metara visine.
-webp.webp&w=1920&q=75)