Na prostoru pored Južnog logora u Mostar danas gotovo ništa ne podsjeća na mjesto koje je desetljećima čuvalo uspomene na živote prekinute ratom i bolešću. Tek tragovi, ostaci nadgrobnih spomenika i tišina svjedoče o nekadašnjem vojnom groblju koje je, kako piše Karlo Drago Miletić u svom djelu iz 2005. godine, bilo mnogo više od toga.
Upisano u gruntovne knjige još 1890. godine, ovo groblje obuhvaćalo je površinu koja je s vremenom proširena na više od 13.000 četvornih metara. Iako je u dokumentima vođeno kao vojno, zapisi jasno pokazuju da su ovdje kroz desetljeća pokapani i civili. U njemu su svoje posljednje počivalište našli stradali tijekom različitih povijesnih razdoblja – od austro-ugarske uprave, preko Kraljevine Jugoslavije i ratnih godina NDH, pa sve do poslijeratne Jugoslavije.
Tijekom Drugog svjetskog rata ovdje su pokapani poginuli Talijani i Nijemci, ali i oni koji su ubijeni po odlukama tadašnjih vojnih i civilnih vlasti. Pokopi su nastavljeni i nakon rata, no s vremenom je groblje počelo propadati. Spomenici su uništavani, a materijal korišten za gradnju kuća i vikendica, osobito u razdoblju nakon rata od 1992. do 1994. godine.
Danas je pristup tom prostoru gotovo onemogućen. Nekadašnji asfaltirani put je nestao, zatrpan zemljom, a cijelo područje pretvoreno je u livadu. Ipak, dokumenti i matične knjige umrlih čuvaju sjećanje na one koji su ovdje pokopani – od novorođenčadi i djece, do odraslih ljudi čiji su životi zabilježeni tek u kratkim zapisima s datumima rođenja i smrti.
Primjeri koje navodi Miletić govore o sudbinama običnih ljudi: djece koja nisu dočekala ni prvi rođendan, mladića i žena, Mostaraca i doseljenika iz drugih krajeva. Njihova imena, iako danas gotovo zaboravljena, ostaju zapisana kao dokaz da je ovo mjesto bilo i civilno groblje, a ne samo vojno.
Sahranjivanje civila nastavljeno je i nakon Prvog svjetskog rata, pa i tijekom Drugog svjetskog rata, čime se potvrđuje kontinuitet njegove dvostruke funkcije. Međutim, kasniji administrativni potezi dodatno su promijenili njegovu sudbinu. Odlukama iz 1970-ih godina pojedine katastarske čestice koje su nosile naziv Novog vojničkog groblja prenamijenjene su i preimenovane, pretvarane u pašnjak ili ekonomsko dvorište, što je dodatno zamaglilo njegov izvorni karakter.
Kako zaključuje Karlo Drago Miletić, danas je to tek komad ledine – prostor na kojem su ostali tek oni nadgrobni spomenici koji nisu bili iskorišteni ili uništeni. Iza tog prizora stoji slojevita povijest jednog mjesta koje je nekada bilo tiho svjedočanstvo života, smrti i vremena kroz koja je Mostar prolazio.
BONUS VIDEO: