Nedavno je objavljen Europski izvještaj o islamofobiji za 2024. godinu, autora Enesa Bayraklıa i Farida Hafeza. Riječ je o desetom izdanju, a, kako ističu urednici, "ova godišnjica svjedoči o desetljeću temeljitog istraživačkog rada, ali njegovi nalazi oslikavaju duboko uznemirujuću stvarnost".
"Islamofobija ne samo da je opstala, već se proširila na gotovo sva područja javnog života. Izvještaj naglašava da antimuslimanski narativi sve više oblikuju javne politike, utječu na medijsko izvještavanje, usmjeravaju kreiranje politika i potkopavaju temelje demokratskih normi širom kontinenta. Ono što se jasno nazire je zabrinjavajuća normalizacija antimuslimanskog rasizma, koja zahtijeva hitnu političku, pravnu i društvenu reakciju", istaknuli su, između ostalog, urednici Izvještaja.
Kao dominantni kontekst koji je oblikovao islamofobiju tijekom 2024. godine, označen je genocid u Gazi. Bayraklı i Hafez podcrtavaju da "europske vlade uglavnom nisu uspjele osuditi masovne civilne žrtve niti obraniti principe međunarodnog prava", prenosi MINA.
"Umjesto toga, mnoge države su kriminalizirale izražavanje slobodnog mišljenja, zabranjivale prosvjede te izlagale aktiviste – posebno muslimane – nadzoru, zastrašivanju i kaznenom gonjenju. Javna debata postala je duboko polarizirana, a muslimanski glasovi često su delegitimizirani ili tretirani kroz prizmu sumnje. Neredi u Amsterdamu su pokazali kako su politički narativi pojačavani u mainstream medijima i korišteni za izjednačavanje antiratne solidarnosti s ekstremizmom. Takvo okruženje ohrabrilo je krajnje desne pokrete i izvršilo pritisak na stranke centra da preuzmu isključivu, sekuritiziranu retoriku usmjerenu protiv muslimanskih zajednica", navedeno je.
Naglašavajući problem institucionaliziranja islamofobije, urednici Izvještaja naglašavaju da su širom Europe državne institucije imale enormno veliku ulogu u učvršćivanju islamofobnih politika.
Na primjer, Francuska je u okviru mjera MICAS (individualne mjere administrativne kontrole i nadzora) dramatično proširila administrativne pretrese, a posebno su ciljane muslimanske obitelji i religijski lideri. Također, primjer je i Njemačka – zadržavši čvrstu političku podršku Izraelu istovremeno su pooštrili migracijske politike te okvire za politike itd.
Izvještaj se poziva i na podatke Europske unije za temeljna prava: 47% muslimana je izjavilo da je u posljednjih pet godina iskusilo diskriminaciju u odnosu na 39% u 2016. godini. Među njima su se žene, posebno one koje se oblače sukladno propisima vjere, suočile s još višim nivoima isključenosti.
"Austrija, Njemačka i Finska zabilježile su najzabrinjavajućije podatke. Zločini iz mržnje naglo su porasli, a britanski nadzorni mehanizam za islamofobiju Tell Mama zabilježio je najveći broj antimuslimanskih incidenata otkako se vodi evidencija. Online mržnja i neprijateljstvo, uključujući širenje dezinformacija protiv muslimana generiranih umjetnom inteligencijom, dodatno je pojačalo širenje uvredljivih stereotipa i teorija zavjere", dodaje se.
Naglašeno je i snaženje krajnje desnice širom Europe. Tome je primjer austrijska FPÖ, koja je postala vodeća stranka u toj zemlji, dok je u Nizozemskoj PVV ušao u vlast. Slične trendove bilježe i u Portugalu, Španjolskoj, Litvaniji i Finskoj.
Ukazano je i na negativno djelovanje medijskih institucija – istraživanja su pokazala da je posrijedi sustavni negativan prikaz muslimana u vodećim europskim medijima.
"Ovi narativi su učvršćivali javni strah, oblikovali političke agende i doprinosili stigmatizaciji vidljivo muslimanskih zajednica", ističe se.
I obrazovne institucije su sve više postajale poprište islamofobne politike, naglašavaju urednici.
Primjer su proširenje zabrana hidžaba i abaje u Francuskoj, Italiji, Danskoj i dijelovima Rusije, a muslimanski studenti su prijavljivali rastuće nivoe uznemiravanja, sumnjičenja i disciplinskih mjera. Osim toga, i univerziteti su ograničavali govor vezan za Palestinu te poduzimali mjere protiv studenata i nastavnog osoblja.
Bayraklı i Hafez u Izvještaju ističu da "zaštita demokratskih vrijednosti zahtijeva koordinirano djelovanje, transparentno donošenje politika i trajna ulaganja u inkluziju".
Potom da, "vlade moraju unaprijediti prikupljanje podataka o zločinima iz mržnje, osigurati odgovornost za institucionalnu diskriminaciju i podržati obrazovne programe koji se suprotstavljaju dezinformacijama".
Ključnim korakom otpora normalizaciji islamofobije smatraju osnaženje suradnje između muslimanskih zajednica, aktera civilnog društva i javnih institucija. Također, napominju da Europa može adresirati strukturne korijene antimuslimanskog rasizma i zaštite prava, dostojanstva i sigurnosti svojih stanovnika samo kroz trajnu i zajedničku posvećenost.
