"Za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korijena"
Veliki pjesnik Augustin Tin Ujević rođen je na današnji, 5. srpnja 1891. godine u Dizdara kuli pokraj Vrgorca.
Kao Augustin proći će i škole i studije, i puko preživljavanje i boemsko lutalaštvo po Parizu, ali će imenom Tin biti tituliran od svoje 30. godine, i evo je od toga više od 100 godina.
Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu.
S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. Godine 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti.
Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici.
Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove.
Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda.
Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (Tin).
Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929).
Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja.
Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u "glasilu hrvatskih namještenika" Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova.
Od 1945. do 1950. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954.
Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku.
Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), potvrđuju i književnopovijesne studije u posljednjoj trećini XX. st. (A. Stamać, V. Pavletić, D. Jelčić).
Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s Miroslavom Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.
