Umro je Danijel Dragojević

Umro je Danijel Dragojević, hrvatski pjesnik, esejist, prozni pisac, scenarist i radijski urednik. Nedavno je 28. 01., napunio devedeset godina.

"Hvala Bogu da ću uskoro umrijeti", napisao je u svojoj pjesmi u prozi "Dolazak proljeća" Dragojević, poručivši da ne bi volio jesti med pčela koje ne razlikuju umjetno od prirodnog cvijeća. Tri baš takve, zbunjene kao da su evolucijski neopremljene, piše pjesnik, gledao je kako oblijeću plastične tučke ispred dućana u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici, piše Jutarnji list.

Dragojevića je kritika još za života proglasila klasikom. Objavio je dvadesetak knjiga, među kojima su " Kornjača i drugi predjeli", "Nevrijeme i drugo", "Prionopid", "Razdoblje karbona", "Rasuti teret", "Cvjetni trg", "Žamor", "Negdje", "Kasno ljeto"... Mnoge je čitatelje njegova osobnost intrigirala koliko i njegove pjesme, jer je za javnost odavno odlučio i do kraja života ostao - šutljiv. Sve što je javno želio reći kazivao je u svojoj poeziji.

Intervjue nije davao, medija se kao književni autor klonio, makar je kao urednik ostavio bitna traga u emisijama o poeziji na Hrvatskom radiju; dugi niz godina uređivao je "Poeziju naglas", "Dnevnike i pisma" te "Bibliovizor".

Živio je i radio u Zagrebu.

Danijel Dragojević bio je Korčulanin, iz Vele Luke, tamo je rođen u siječnju 1934., skupa s bratom Ivanom. Obojica braće bili su pisci. Ivan, preminuo u kolovozu 1999., autor je više romana. Zbog romana "R2" u kojem opisuje partizanske zločine proganjan je za bivšeg režima.

Otkako više nije uređivao emisije na Hrvatskom radiju, Danijel Dragojević u javnosti nije govorio. Kad je prije trideset godina nagrađen Goranovim vijencem poručio je da ne bi mogao doći u zabludu da pomisli da nagradu prima baš on osobno. Te kazao da se zahvaljuje u ime tog drugog, tog nagrađenog Danijela Dragojevića, o kojem "mnogi od vas i mnogi od mojih kritičara bolje znaju … više nego ja". Zahvalio se u ime Dragojevića kojega, kazao je, nema bez njegovih čitatelja, jer pjesnik se u onom drugom, onom koji ga čita, ostvaruje.

Kolikogod da Dragojević pjesnik bio čitan, kolikogod da se njegovi naslovi tražili, knjige su mu nakladnici objavljivali u svega jednom izdanju, jer tako je osobno htio. Nije želio da se objavljuju nova izdanja.

Dragojevićeve knjige nećete naći ni u antikvarijatima, malokoji vlasnik će ih prodati.

Gotovo da je svaku knjigu objavljivao kod drugog izdavača, izuzev što je sredinom 1960-ih dvije zbirke zaredom objavio u tadašnjem poduzeću Naprijed te dvije knjige koje je objavio u Frakturi, zbirke poezije "Negdje" i potom "Kasno ljeto".

Nije želio ni da se njegove knjige javno predstavljaju.

O Danijelu Dragojeviću, izuzev onih koji su mu bili bliski, općenito se malo znalo. Inzistirao je na privatnosti, sklanjao se od mikrofona i fotoaparata.

Dobitnik je, među ostalim, Goranove nagrade 2005. za knjigu "Žamor", nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu "Razdoblje karbona", nagrade Branko Miljković za knjigu "Prirodopis" 1974. godine te brojnih drugih priznanja. No, i nagrade je vremenom prestao prihvaćati. Tako je 2019. odbio primiti Nazora za životno djelo.

Dragojević je gimnaziju završio u Dubrovniku, povijest umjetnosti diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prvi put je njegova poezija objavljena 1956., u splitskom časopisu Mogućnosti.

U već spomenutoj pjesmi "Dolazak proljeća" Dragojević, u zbirci naslovljenoj "Kasno ljeto", njegovoj posljednjoj knjizi, objavljenoj 2018., piše: "… danas mi je Mate Ganza pred jednim rascvjetalim stablom rekao kako je čitao da pčele više sele u gradove (on je rekao zauzimlju gradove) i prirodoslovci ne znaju kako bi tu njihov život mogao biti moguć. Užasnuo sam se i zašutio. Možda budućnost ne bude tako daleka kako sam se nadao."