U traganju za izgubljenim vremenom pronašao je vrhunsku umjetnost
Na današnji dan prije 150 godina rođen je jedan od najvećih francuskih i svjetskih književnika, Marcel Proust.
Valentin Louis Georges Eugène Marcel Proust rođen je u Parizu 10. srpnja 1871. godine.
Rođen u imućnoj liječničkoj obitelji, nježan i osjetljiv, pobolijevao od djetinjstva od astme, što je obilježilo čitav njegov potonji život. Proustov otac, Achille Adrien Proust, bio je ugledni patolog i epidemiolog, zaslužan za proučavanje i pokušaje izlječenja uzroka i širenja kolere, koja se u to vrijeme širila Europom i Azijom; autor je brojnih članaka i knjiga o medicini i higijeni.
Proustova majka, Jeanne Clémence Weil, bila je kći iz bogate i kulturne židovske obitelj iz Elzasa.
Proust je odgojen u očevoj katoličkoj vjeri, ali ali nikada nije formalno prakticirao svoju vjeru.
U dobi od devet godina Proust je doživio prvi teži napad astme, nakon kojeg su ga smatrali boležljivim djetetom. Godine 1882. u dobi od jedanaest godina postao je učenik škole "Lycée Condorcet" u Parizu. Zbog bolesti prekida školovanje, ali ipak surađuje u đačkim književnim časopisima Revue verte i Revue Lilas.
'U traganju za izgubljenim vremenom'
Nakon nekoliko ranijih pokušaja, od 1909. posvetio se pisanju svojega središnjeg djela, ciklusa romana U traganju za izgubljenim vremenom (À la recherche du temps perdu). Prvi roman toga ciklusa, Put k Swannu (Du côté de chez Swann) bio je objavljen 1913. o autorovu trošku kod izdavača Grasseta, pošto su ga prije toga odbile veće izdavačke kuće.
Iako je Proust isprva planirao napisati roman u dva dijela, a potom trilogiju, za I. svjetskog rata proširio je njegovu fabulu i konstrukciju. U sjeni procvalih djevojaka (À l’ombre des jeunes filles en fleurs), drugi roman ciklusa, objavljen je 1918. te je nagrađen Goncourtovom nagradom 1919.
Proust je za života objavio još dva dijela ciklusa – Vojvotkinja de Guermantes (Le Côté de Guermantes, 1920–21) i Sodoma i Gomora (Sodome et Gomorrhe, 1921–22), a posmrtno su izišla tri posljednja dijela: Zatočenica (La Prisonnière, 1923), Iščezla Albertina (Albertine disparue, 1925) i Pronađeno vrijeme (Le Temps retrouvé, 1927).
U traganju za izgubljenim vremenom asocijativno je, ali i ciklički strukturiran roman u kojem neimenovani pripovjedač, ujedno i glavni lik (samo se na jednome mjestu imenuje kao Marcel; u Jednoj Swannovoj ljubavi, drugom dijelu Puta k Swannu, pripovjedač nije junak – radnja se događa prije njegova rođenja), opisuje svoje idilično djetinjstvo (praznici u selu Combray), mladost, društveni uspon, poznanstva, prijateljstva i ljubavi, kretanja u mondenim sredinama (saloni visokoga građanstva i aristokracije, luksuzna ljetovališta) razvijajući se od povučena i boležljiva dječaka do senzibilna umjetnika.
Ciklus započinje opisom slučajnoga buđenja sjećanja na djetinjstvo, naviranjem nehotičnoga sjećanja, a završava spoznajom o potrebi pripovijedanja uzaludno utrošenoga (izgubljenoga) vremena, koje će tako naknadno dobiti smisao.
Pripovijedanje prate psihološki komentari, kulturne i povijesne reminiscencije, estetske digresije, dok se opisi razvijaju od dojmovnih do misaonih; djelo je sinteza anatomije, romana i ispovijedi, istodobno ironijska društvena kronika, simbolički roman razvoja i fikcionalizirana autobiografija, odnosno esejizirani memoari.
Ključno djelo moderne književnosti
U traganju za izgubljenim vremenom odaje na koncepcijskoj razini veze s H. Bergsonom (razlikovanje fizikalnoga i subjektivnoga vremena), ali i s nazorima E. Macha (osjeti kao jedina realnost) te Ruskinovom estetikom.
Majstorski podvrgavajući prividno raznovrstan i razliven tekst razrađenoj kompoziciji, u vrhunskom stilskom spoju klasicizma i simbolizma, Proust je stvorio djelo s težištem na stanjima svijesti i pojedinačnim slikama, introspekciji, fragmentarnosti, asocijativnom povezivanju, usporavanju dramske napetosti, stankama u pripovjednom ritmu, ponavljanjima i prepletanjima motiva, poremećajima u kronologiji.
To je ključno ostvarenje moderne književnosti istodobno do vrhunca dovelo reakciju na sustav književnih konvencija razvijen u epohi realizma, kompendiralo esteticizam i najavilo avangardnije tendencije modernizma, izvršivši golem utjecaj na percepciju književnosti XX. st. te je Proustu donijelo status jednog od najznačajnijih francuskih i svjetskih književnika uopće.
Proustova kompleksno i precizno oblikovana rečenica, pronicave psihološke analize i vještina portretiranje likova izvršili su golem utjecaj na književnost našeg doba.
Najveći je francuski, a uz Thomasa Manna i Jamesa Joycea jedan od najvećih svjetskih romanopisaca 20. stoljeća.
Vrijeme je glavni junak romana
Kako je bio bogat i duhovit mladić, rado je bio viđen u društvima koja su mu pružala neiscrpan materijal za njegove nepoštedne satiričke pokrete. Bio je nježne građe, hipersenzitivan. S obzirom da je patio od astme i srčane mane, posljednjih desetak godina proveo je pišući o neprozračnoj i plutom obloženoj sobi, odakle je vrlo rijetko i to samo noću, izlazio.
Kao čovjek poznat po svojim ekscentričnostima, kao pisac je bio poznat po neobično upornom radu na tekstu – uspoređivali su ga u tome s Flaubertom.
Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata.
Smatra se da je vrijeme glavni junak njegova romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života.
Djelo je ujedno detaljna mikroskopska analiza jednog introvertiranog duha i satirička panorama i presjek društvene strukture Drugog Carstva pa predstavlja kariku između klasičnog realističnog romana i moderne proze.
Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život - iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo.
Marcel Proust preminuo je 18. studenog 1922. godine u Parizu.
Ljepotice prepuštam muškarcima bez mašte.
Svaka zamisao je laka kad se ne uzme u obzir stvarnost.
Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnima. Oni su dražesni vrtlari koji čine da naše duše cvijetaju.
Možda ne postoje dani našeg djetinjstva kada smo živjeli tako ispunjeno kao oni dani provedeni sa najdražom knjigom.
Vrijeme, koje mijenja ljude, ne mijenja sliku koju zadržavamo o njima.
I (vjerojatno) najpoznatija šalica čaja i keksa u povijesti svjetske književnosti:
"I čim sam prepoznao okus u lipov čaj namočena komada madelaine, koji mi je svake nedjelje davala tetka Leonie (tada još doduše nisam znao razlog, zbog koga me ta uspomena tako usrećivala, nego sam to otkriće morao odgoditi za mnogo poslije), odmah se pojavi i stara, siva kuća na ulicu, u kojoj je bila njena soba, pa se kao kazališni dekor pridruži malom paviljonu, koji je gledao na vrt, a koji su na njenoj stražnjoj strani nadogradili za moje roditelje (i baš to je bio onaj krnji komad, koji sam do sad jedini vidio); a s kućom se pojavi i grad. Trg, kamo su me slali prije ručka, ulice, kojima sam trčao od jutra do večeri, po svakom vremenu, i šetnje, na koje smo odlazili, kad je bilo lijepo vrijeme. I kao što se dešava u onoj igri, kojom se Japanci zabavljaju uranjajući u porculansku zdjelu punu vode komadiće do tad bezlična papira, koji se tek što je umočen, isteže, savija, boja, diferencira, pretvara u cvijeće, kuće i određene osobe, koje je moguće prepoznati, tako je i sad sve cvijeće iz našeg vrta, iz Swannova perivoja, tako su svi lopoči s Vivonne, oni dobri seoski ljudi, njihovi mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom, tako je sve što ima oblik i čvrstoću, i grad i vrtovi, izašlo iz moje čaše čaja".
