"Sva moja djela su moja djeca. Neka su možda razroka, ali volim ih sve"

Meksički pisac Carlos Fuentes godinama se nalazio na listi kandidata za Nobelovu nagradu, ali ostao je na kraju jedan od onih velikih književnika koji tu nagradu nisu osvojili, usprkos grandioznosti svojega djela.

Rođen je na današnji dan prije 95 godina, 11. studenoga 1928. u Panami, a preminuo je 15. svibnja 2021. godine meksičkoj metropoli Ciudad de México, od srčanog udara.

S obzirom da je rođen u obitelji diplomata, veći dio djetinjstva proveo je između dviju Amerika i Europe. Godine 1950. nakon završenog studija prava u Meksiku odlazi u Ženevu gdje završava ekonomiju i međunarodne odnose, nakon čega počinje diplomatsku karijeru, a potom se okreće književnosti i novinarstvu.

Diplomatsku je karijeru napustio 1977. godine kad je bivši predsjednik Gustavo Díaz Ordaz, kojeg je smatrao odgovornim za masakar stotina studenta 1968., imenovan veleposlanikom u Španjolskoj.

"Smrt Artemija Cruza" i "Terra Nostra"

Na književnoj sceni javlja se zbirkom priča 1954. godine. Osam godina kasnije izdaje svoj drugi roman "Smrt Artemija Cruza" koji ga je lansirao među vodeće latinoameričke autore i koji uz "Terru Nostru" slovi za njegovo najpoznatije djelo.

Redovito se navodio u kontekstu pripadnika užeg vodstva čuvenog booma hispanoameričke književnosti zajedno s Cortázarom, Vargasom Llosom i Garcijom Marquezom.

Pisanje je smatrao svojom opsesijom.

"Morate tome pristupiti ozbiljno, morate prakticirati zanat svaki božji dan ili ćete zaboraviti kako se to radi... Život mi se odvija u sljedećem ritmu: spavam, sanjam, ustajem, pišem i onda ispočetka", govorio je Fuentes.

I dok su svi iščekivali da Fuentes dobije Nobelovu nagradu, ovaj književnik vrijedno je prikupljao sva druga važna priznanja, posebice ona u španjolskom govornom području: 1987. Cervantesovu nagradu, koja se smatra najprestižnijom nagradom španjolskoga govornog područja u svijetu, 1977. uručena mu je i nagrada Romulo Gallegos, a 2004. nagrada Principe de Asturias.

Kad je 2010. godine Nobelov odbor dodijelio nagradu za književnost Mariju Vargasu Llosi odluka je dočekana s gotovo jednoglasnim odobravanjem, ali je postalo jasno kako su umanjene šanse da nagradu dobije i Carlos Fuentes.

Autor 60-tak djela

Autor je 60-tak književnih djela među kojima su 'Smrt Artemia Cruza', 'Aura i druge pripovijesti', 'Stablo naranče', 'Stari gringo', 'Sve sretne obitelji', 'Inezin dnevnik', 'Terra Nostra', 'Godine s Laurom Diaz', bio je intelektualac ljevičar i oštar kritičar meksičkog društva.

Upitan jednom prilikom da izdvoji najdraže djelo, odgovorio je: "Svi su oni moja djeca. Neka su možda razroka, ali volim ih sve".

Brojni njegovi naslovi prevedeni su i na hrvatski kod raznih izdavača. Primjerice, "Sve sretne obitelji", "Stari gringo", "Stablo naranče", "Inezin instinkt", "Godine s Laurom Díaz"...

Fuentes je uz Octavia Paza najistaknutiji meksički pisac XX. stoljeća.

Vrhunac je cjelokupna njegova opusa i jedno od glavnih djela booma hispanoameričke književnosti, kao i svjetske književnosti druge polovice XX. stoljeća, "Terra nostra" (1975), izniman primjer modernoga, enciklopedijskoga, simboličkoga, višeglasnoga, "totalnoga romana", koji u svojoj otvorenosti i složenosti objedinjuje mnogostruke i raznorodne značajke.

Naime, istodobno se taj roman može čitati kao "kronika sna koja se stalno obnavlja", epska epopeja, mitska ili erotska poema, pokušaj traganja za izvorom hispanoameričke povijesti u sklopu spoja trojne dijalektike njezine povijesti (arapska, kršćanska, židovska kultura) i dualizma aztečke kozmogonije, razmatranje povijesnoga kao mogućeg te ujedno "davanje glasa tišini povijesti", kao i kružno fantastično putovanje kroz vrijeme i prostor te istodobno sveobuhvatna slika hispanoameričkoga svijeta i njegovih mitova unutar antitetičkoga principa prema kojem je roman oblikovan.

Romani kao što su "Hidrina glava", detektivski roman, (1978), "Nerođeni Kristofor" (1987), "Diana ili Boginji koja lovi sama" (1994.), također su važna djela u njegovom opusu.

Pisao je i drame, a najznačajnija je "Sve su mačke crne".

Ostala djela: romani "Sveti prostor" (Zona sagrada, 1967), "Promjena kože" (Cambio de piel, 1967), "Daleka obitelj" (Una familia lejana, 1980), "Volja i sudbina" (La voluntad y la fortuna, 2008), zbirka pripovijedaka "Sve sretne obitelji" (Todas las familias felices, 2006), knjiga ogleda "Meksičko vrijeme" (Tiempo mexicano, 1972) i dr.