Uz bok najvećim književnicima, ali nedovoljno za Nobelovu nagradu

Jorge Luis Borges, veliki argentinski i svjetski književnik, preminuo je prije 35 godina u Ženevi, 14 lipnja 1986. godine.

Rođen je u Buenos Airesu 24. kolovoza 1899. godine, a smatra se jednim od najsamosvojnijih autora suvremene svjetske književnosti uopće.

Odgojen je u Buenos Airesu, u dvojezičnoj (englesko-španjolskoj) obiteljskoj sredini. Mladost proveo u Ženevi i u Španjolskoj, gdje je 1919–21. pripadao ultraistima, avangardističkoj skupini nazvanoj po časopisu Ultra.

To iskustvo prenio je u Buenos Aires, gdje je ubrzo stvorio književni krug Florida i pokrenuo niz časopisa: Prisma, Proa, Nosotros, Martín Fierro. Iz toga je razdoblja i prva Borgesova zbirka pjesama, Žudnja za Buenos Airesom (Fervor de Buenos Aires, 1923).

Od 1925. surađivao je u svim važnim dnevnim listovima i časopisima u Argentini; najpoznatija je njegova suradnja s časopisom Sur Victorije Ocampo. Bio je ravnatelj Nacionalne biblioteke, ali je s te dužnosti smijenjen u doba diktatora Juana Peróna.

Bepo

Bijeli mačak bez ženke ogleda se
u svijetlom mjesecu ogledala
i ne može znati da su ta bjelina
i te zlatne oči - koje nije vidio
nikad u kući - njegova vlastita slika.
Tko će mu reći da je onaj drugi što ga gleda
tek san ogledala?
Razmišljam; te skladne mačke,
ona iz ogledala i ona s toplom krvi,
priviđenja su koja dopušta vremenu
vječni arhetip. Tako tvrdi,
takođe sjena, Plotin u Eneadama.
Kojega smo Adama starijeg od raja,
kojega nedokučivog božanstva
mi ljudi razbijeno ogledalo?

U četvrtom desetljeću života počeo je gubiti vid pa je vlastite tekstove morao govoriti u pero, odnosno ovisiti o čitačima. Ta mu je okolnost potpuno odredila način života; posvetio se vrlo neuobičajenoj, golemoj lektiri, intelektualnim promišljanjima i pisanju.

Posjedovao je veliku, univerzalnu kulturu i u njoj uspostavio vlastiti sustav vrijednosti. U ogledima i pripovijetkama probleme postavlja i razrješava na razini intelektualne igre; događajnost u pripovijestima također je tek polazište za rješenja do kojih dolazi filozofiranjem.

Zato je teško žanrovski svrstati njegove tekstove, kao i odrediti humanističku disciplinu u kojoj se kreće njegovo razmišljanje. Najdraže su mu teme vrijeme i bezvremenost, identitet i dvojnost koju svaki identitet uključuje, paradoks i ciklička narav tijeka povijesti.

Rane zbirke pjesama poslije je određivao kao preultraističke: Mjesec sučelice (Luna de enfrente, 1925) i Bilježnice San Martín (Cuadernos de San Martín, 1929). U njima, kao i u ranoj pripovjedno-oglednoj prozi, polazi od kreolskih – navlastito argentinskih tema: Evaristo Carriego (1930) i Rasprava (Discusión, 1932).

Slijede: Opća povijest gadosti (Historia universal de la infamia, 1935), Izmišljaji (Ficciones, 1944), El Aleph (1949), Druga istraživanja (Otras inquisiciones, 1952), Tvorac (El hacedor, 1960), Drugo, isto (El otro, el mismo, 1964), Za šest žica (Para seis cuerdas, 1965), Pohvala sjene (Elogio de la sombra, 1969), Brodijev izvještaj (El informe de Brodie, 1970), Zlato tigrova (El oro de los tigres, 1972), Knjiga od pijeska (El libro de arena, 1975) i dr. Sastavio više antologija, sâm i u suradnji. Pisao i u koautorstvu (A. Bioy Casares).

Nisam siguran da postojim

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?

Primio, između ostalih, najveću španjolsku nagradu za književnost 'Cervantes' (1979).

Godine 1961. prima Formentor Prize, koju dijeli sa Samuelom Beckettom. Beckett je bio dobro poznat i cijenjen u engleskom govornom području, gdje je Borges u to vrijeme bio nepoznat i nepreveden, no tada ljudi postaju znatiželjni tko je ta osoba koja je podijelila nagradu s Beckettom. Njegovi su radovi prvi put prevedeni na engleski 1962. godine, što su popratila predavanja po Europi.

Njegova je proza bitno utjecala na svjetsku književnost druge polovice XX. stoljeća; u hrvatskoj književnosti 1970-ih pojavio se naraštaj prozaika koje je kritika prozvala 'borgesovcima'.

Ostat će upamćeno: Iako je još za života stekao kultni status, Borges nikada nije svojim jedinstvenim pripovjedačkim genijem uspio zadiviti Nobelov komitet i njegovo djelo ostalo je nenagrađeno najvećom od svih nagrada za književnost.

Razapinju me

Raspinju me
a ja moram biti križ i čavli.
Varaju me a ja moram biti laž.
Pale me a ja moram biti pakao.
Moja su hrana sve stvari,
Točna težina svemira,
poniženje, klicanje.
Moram opravdati
ono što me ranjava.
Nije važna moja sreća
ili moja nesreća.
Ja sam pjesnik.