"Vječni smo prolaznici pored nas samih, nema drugog krajolika do nas samih"

Fernando Pessoa, jedan od najcjenjenijih pjesnika 20. stoljeća, rođen je na današnji dan, 13. lipnja 1888. godine u Lisabonu.

Punim imenom Fernando António Nogueira Pessoa, djetinjstvo je proveo u Durbanu (Južnoafrička Afrika), gdje mu je očuh bio portugalski konzul, a u domovinu se vratio 1905. kako bi započeo studij portugalske književnosti.

Osim na portugalskome, pisao na engleskom i francuskome jeziku. Zarana je čitao i pisao na engleskom, na kojem je napisao i prve stihove, želeći postati veliki pjesnik na tom jeziku.

Premda je objavljivao u portugalskim časopisima od 1912. te sam 1913. pokrenuo časopis (O Orpheu) i objavio zbirku pjesama (Poruka – Mensagem, 1934), za života je bio gotovo nepoznat.

Tek nakon smrti (zahvaljujući objavljivanju 11 svezaka njegovih Sabranih djela – Obras Completas, 1942–47) postao je klasikom europske i svjetske književnosti.

Bolja je ptica…

Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.
Sjećanje, to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.
Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti

(S portugalskog preveo Mirko Tomasović)

Gotovo i ne postoji pjesnički smjer iz prve polovice XX. stoljeća u kojem Pessoa nije sudjelovao ili ga anticipirao. Svoja različita, često i krajnje oprječna pjesnička nagnuća uobličio je tako što im je pripisao posebnog autora, s vlastitim životopisom i poetikom.

Na taj je način stvorio mnogobrojne heteronime, od kojih su najpoznatiji Alberto Caeiro, Ricardo Reis i Álvaro de Campos.

U svojoj ličnosti i djelu Pessoa je polarizirao neke od najprotuslovnijih tendencija modernizma: racionalno i iracionalno, revoltiranost tradicijom i istodobnu nostalgiju za njom, težnju za apsolutnim i svijest o relativnome, želju za sjedinjenjem s drugima i neprekidan osjećaj samoće. Sve te tendencije sustavno je ugradio i u poetike svojih heteronima.

Kada trava poraste

Kada trava poraste na mom grobu,
neka to bude znak da me sasvim zaborave.
Priroda se nikad ne sjeća, i zato je lijepa.
I ako netko osjeti bolesnu potrebu
da „objasni“ zelenu travu na mom grobu,
neka rekne da se i dalje zelenim
i da sam prirodan.

Pessoa je i autor mnogih proznih djela: književnih, odnosno estetičkih ogleda, filozofskih i ezoteričnih spisa, dnevničkih zapisa te različitih beletrističkih tekstova (ponajviše 'krimića'). Snažno je utjecao na sve potonje pjesničke naraštaje (osobito portugalskog i španjolskoga govornog područja).

Postoji izreka da je Pessoa toliko duboko utjecao na portugalski jezik da zbog njega 'čak ni lisabonske sobarice više ne govore isto kao njihovi djedovi i bake'.

Pessoa je preminuo u Lisabonu 30. studenog 1935. godine.

Oda

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.