Srđana sam upoznao prije skoro dvadeset godina kada se kao srednjoškolac pojavio u mostarskim kafanama i alternativim okupljalištima kojih je tada u Mostaru bilo mnogo više nego danas.
Oduvijek poseban i otvorena pogleda brzo je na sebe usmjeravao pažnju; nepopravljivo znatiželjan i s maksimalnim respektom i razumijevanjem prema drugima izdvajao se od većine tadašnjih klinaca koji su se trudili da postanu lokalni heroji koji će naslijediti nacionalni, vjerski, plemenski, navijački ili bilo koji drugi kolektivni identitet koji obećava uklapanje u sredinu (ali i u gubitak autentičnosti) i u svojim ranim dvadesetim završiti uličnu i životnu naobrazbu nastavljajući tavoriti u roditeljskim traumama i mitologijama zauzimajući upražnjeno mjesto vječno poraženih glasača, čaršijskih banalizatora i onih kojima je uvijek netko drugi kriv za njihov neuspjeh.
Na Srđanu se otpočetka vidjelo da ljudima oko sebe ima što dati, ali i da od njih još više uči emotivno i intelektualno prožimajući stvarnost i njene nepredvidljivosti i banalnosti, a to vrlo često obećava umjetnika kojeg sam osobno i čekao u Srđanu, samo što nisam bio siguran kojom granom umjetnosti će se najbolje izraziti: on je tada bio u srednjoj umjetničkoj školi Gabrijel Jurkić, opsjednut filmom i glazbom, u procesu osnivanja benda, a da se u njemu krije spisateljski talent pokazao je 2015. godine kada je u svojoj 24-oj objavio zbirku kratkih priča „Ljetne himne“.
Deset godina kasnije Srđan je objavio svoj prvi roman „Ovjerena kopija“ koji je ujedno i povod za naš razgovor. Pa, Srđane, kako si...
Bljesak.info: ...i kako prođe ulazak u novi kalendar koji sad već osmu godinu zaredom kao emigrant na godišnjem odmoru dočekuješ kod kuće u Mostaru?
GAVRILOVIĆ: Dobro sam, hodam i dišem. Za mene je svaki ulazak u Novu godinu još jedan krug oko ničega, mada se dosta toga dogodi za to vrijeme. Često nema velikih promjena, ali kad se čovjek osvrne, vidi da više nije isti. Možda se zapravo ne krećemo naprijed koliko mislimo, nego se polako navikavamo na sebe, na ono što jesmo i ono što nikada nećemo postati. I to je sasvim u redu.
A dolazak kući je prilika da udahneš i zagrliš sve što ti nedostaje. Lagao bih da ne iščekujem uzlet aviona i euforije koja doduše traje kratko i uvijek brzo ustupi mjesto stvarnosti. Ostalo je kompromis. Život podijeljen između onoga gdje jesi i onoga gdje ti je utroba ostala. Naučiš da živiš između i prihvatiš da ništa više nije potpuno tvoje, ni tamo ni ovdje. Često razmišljam o tome kako je ipak dobro biti izmaknut. Vremenom se oko tvog odsustva stvori neka apstraktnost. Ljudi te ne vide dugo, pa više nisi sasvim onaj svakodnevni, obični ti. A kad se vratiš na tri-četiri sedmice, u tom susretu ima nečeg svježeg. Vidiš ljude pažljivije, i oni vide tebe jasnije, makar nakratko.
Bljesak.info: Nakon odlaska iz BIH prvo si živio u Belgiji, sad si u Njemačkoj. Kako i zbog čega te najviše životni put odveo daleko od rodnog grada koji u tvojoj književnosti predstavlja toponim oko kojeg se vrte ambivalentna osjećanja – otpor i prijezir, ali i ljepota i nostalgija za snovima djetinjstva i formativnih godina?
GAVRILOVIĆ: Otišao sam zbog ljubavi, ali i potrebe da se izvučem iz blata u kojem sam bio. Poput glavnog lika romana, dugo me je pratila melanholija „izgubljenog“. Postepeno se ta melanholija pretvorila u dangubljenje, alkohol i život od danas do sutra. Nije to bilo otvoreno samouništenje (kakvom sam odrastajući u Mostaru redovno svjedočio), već odsustvo smjera. Iako sam uvijek nešto radio i imao podršku bliskih ljudi, postojala je unutrašnja paraliza koju je bilo teško objasniti. Odlazak je bio pokušaj prekida s verzijom sebe koja je polako nestajala u vlastitoj neodlučnosti. Poznajem masu ljudi koji su zaspali s dvadeset a probudili se sa četrdeset i pet, bez igdje ičega. Naslijedili su samo dugove svojih roditelja i ostali zarobljeni u prostoru svojih mahala. To je ono što me je uvijek užasavalo, način na koji život može proći bez vidljivog sloma, ali i bez stvarnog pomaka.
Mostar je u mojoj prozi žarište više emotivnih tačaka i ogledalo koje vraća refleksiju. Onakav si kakvim te drugi vide, a u rodnom gradu taj pogled nikada nije neutralan. Prošao sam kroz turbulentno odrastanje u poraću, ali i dalje romantiziram to vrijeme i njegovu svjetlost. Opet, ne živim u prošlosti i smatram da je važno gurati naprijed. Pripadam generaciji koja je stasala između ostataka jednog svijeta i obećanja drugog koji nikada nije došao. Naučili smo rano da se udaljimo, ali ne i kako da zaista odemo.
Bljesak.info: Tvoj roman može se smatrati i svojevrsnim nastavkom tvoje prethodne knjige (zbirka priča „Nemoj ići u Anderlecht“), iako je ovo sasvim nova priča u kojoj pripovjedač mnogo zrelije ispisuje neke bitne teme kao što su prekarni rad, emigracija, povratak totalitarnih ideja, ultimativna usamljenost, identitet, nostalgija, gubitak roditelja... Obzirom da je tvoj lik u „Anderlechtu“ jako malo zarađivao za život, često bježeći od spoznaje da se nema gdje pobjeći, junak „Ovjerene kopije“ se prepustio i ušao u perjanicu suvremenog kapitalizma (uslužnu djelatnost) te nam iz nove perspektive donosi tjeskoban osjećaj – trku i borbu za egzistenciju kao i pokušaj spasenja sopstvene duše iz te iste borbe. Odatle, u isto vrijeme, iz glavnog junaka izbijaju nihilistični i beskompromisni stavovi prema suvremenom postojanju, ali i velika količina empatije prema drugima i prema samom sebi. Tko je i kakav je zapravo glavni junak tvog romana?
GAVRILOVIĆ: Glavni lik romana je kuhar porijeklom iz Mostara i nesvršeni student biznis-marketinga, „dečko koji je obećavao“. I pored talenta kojeg ima, njegov svjetonazor su uveliko oblikovali nihilizam i odustajanje. On je objavljen pisac bez puno odjeka i uspjeha, ali sa željama o iskoraku pod „spotlight“. S tri propala studija za leđima i svjestan da su dvadesete gotove, prihvata činjenicu da će „morati uključiti ruke ako želi da opstane“ u dobu kasnog kapitalizma. To saznanje ne dolazi kao iznenađenje, nego priznanje poraza koji je dugo odgađao. Godinama je vjerovao da će ga nešto izdvojiti i talenat sam pronaći put, ali svijet se pokazao ravnodušnim prema „potencijalu“ koji nije materijalizovan u opipljiv uspjeh. U tome se ogleda i njegova sanjarska priroda. Također je u stalnom raskoraku između potrebe da preživi i potrebe da ostane vjeran sebi, i u tom prostoru s vremenom nastaje umor koji nije fizički, nego egzistencijalni. U njegovom životu postojala je žena koja je bila sposobnija, stabilnija i sigurnija nego što je on ikada bio. Uz nju je privremeno vjerovao da i on može postati verzija sebe koju je oduvijek odgađao. Ali godine su razotkrile nesrazmjer između njenog kretanja naprijed i njegovog ostajanja na mjestu.
Bljesak.info: Restoran, kuhinja, prilagođavanje, znoj i brzina, odnos prema hrani – priča u romanu klizi kroz sve ove pojmove donoseći nam veoma lijepe poetske slike i na momente jake filozofske zaključke. Obzirom da sve to dolazi iz tvog ličnog iskustva kao kuhara moram da te pitam koliko se čovjek osjeća slobodnim i mudrim iza kulisa, u podzemlju među loncima, namirnicama, noževima i kutljačama u vremenu kada dominiraju poslovi koji nemaju nazive, ekspertizu, koji proizvode jedno veliko ništa ali uporno drve narative koji obećavaju spasenje?
GAVRILOVIĆ: Iza kulisa kuhinje čovjek ne osjeća nužno slobodu u romantičnom smislu, ali osjeća nešto stvarnije: granice vlastitog tijela, težinu vremena i posljedica. Tu već nema nikakve apstrakcije, sve je težak rad. Ili si prisutan ili nisi, ili napraviš nešto vrijedno ili ne. I to se sve jasno vidi. U svijetu koji sve više proizvodi „ublehu“, kuhinja ostaje prostor konkretne transformacije. Takva vrsta „šljake“ ogoli iluzije i nauči te poniznosti. Desilo se mnogo puta da nakon zahtjevne smjene osjećam silovit umor, ali bih poslije tuširanja i piva shvatio da sam dotakao nešto što se ne može odglumiti. U tom umoru nije bilo laži, jer je tijelo već reklo sve što je imalo. Također, sve što napraviš za servis brzo nestane i potrebno ga je iznova proizvesti. Taj proces prolaznosti je i jedan od lajtmotiva romana „Ovjerena kopija“.
Bljesak.info: Zašto je hrana i odnos prema njoj toliko bitan, ne samo u tvom romanu, već danas kada se ona uzima zdravo za gotovo dok pola svijeta gladuje, a kapitalizam diktira zakon da je bolje baciti ostatke onog što se ne proda nego ih pokloniti nekome?
GAVRILOVIĆ: U romanu ima pasus o tome kako nas je ratna glad donekle naučila da cijenimo ono što imamo na trpezi. Ta vrsta traume je upisana u tijelo i način na koji prilaziš hrani, bez rasipanja i ravnodušnosti. „Jazuk“, taj ostatak u tanjiru, kroz moje odrastanje je postao moralna obaveza prema majci koja je stavljala hranu na naš sto. Nije se radilo samo o roditeljskoj disciplini, nego o razvijanju svijesti da je svaki višak do prije nekoliko godina bio nezamisliv luksuz. Kad kuham, bilo kući ili u restoranu, u igri su ekonomski elementi, ali i etički slojevi koji dolaze iz ranog iskustva oskudice.
Nisam vegan, jedem puter i meso, ali ako ih već koristim kao namirnicu, trudim se da ne izgubim svijest o njegovom porijeklu. Već odavno mi je jasno da je mesna industrija jedna perverzna i duboko otuđena struktura u kojoj je životinja svedena na funkciju, a njena smrt na logistiku. Također, svi oni koji vjeruju da su naši proplanci prepuni stoke koja spokojno pase pod hercegovačkim suncem vjerovatno više vjeruju u turističke spotove nego u stvarnost. Istina je daleko banalnija. „Roba“ dolazi u kamionima, anonimno, bez pejzaža i priče. Mit o domaćem opstaje jer je potreban, jer daje moralnu udobnost onome što je u suštini globalni lanac nabavke.
Bljesak.info: Leipzig je mjesto radnje tvog romana, iako tvoj junak često pravi izlete i po drugim njemačkim gradovima. U svjedočanstvu i promišljanjima glavnog junaka tvog romana osjeća se sve veća podjela unutar društava u Europi, ali je to tebi kao balkancu jako blisko i poznato stanje. Kako najbolje opisuješ trenutnu situaciju u EU, i da li se može povući neka bitna paralela između Leipziga i Mostara?
GAVRILOVIĆ: Politička klima u EU je zaista bizarna. Apsurd je već odavno toliko normalizovan da ga jedva više i prepoznajemo. Prošlogodišnji izbori u Njemačkoj su najbolje pokazali presjek stvari. Akademija, kultura i umjetnost polako gube svoj materijalni oslonac dok se istovremeno države ubrzano naoružavaju. Vjerujem da milioni ljudi žive u konstantnom stanju anksioznosti, strahu od gubitka poslova, moguće mobilizacije i opšte neizvjesnosti. Na Zapadu nema ništa manje mržnje koliko je ima na Balkanu, samo što je ona ovdje funkcionište kroz birokratske sisteme i procedure. Ko god putuje s bosanskim pasošem, možda zna o čemu govorim.
Ne znam kakvu paralelu između Mostara i Leipziga mogu povući, osim možda one najočitije. Leipzig je grad koji postoji kao nesporna cjelina, dok je Mostar zbir teritorija koji čekaju potvrdu vlastite pripadnosti. Ovdje se političari ne spore oko prava na prostor, nego oko njegovog upravljanja. Kod nas se i dalje vode sporovi oko harema, zemljišta i izgradnje HNK što je ništa drugo do odmjeranje moći i javni poziv na „prebrojavanje“ unutar torova. Nacionalizam je naš osnovni politički instrument i svira bez greške. Njegova melodija je svima poznata, pa je i najlakša za reprodukciju.
Bljesak.info: Nakon zapažene zbirke priča „Nemoj ići u Anderlecht“ objavio si roman koji već sada ima čitalačku bazu i nadam se da će se čitati još i više nakon što knjiga izađe u Zagrebu i Beogradu, a znam da imaš i puno objavljenih kao i neobjavljenih pjesama u šteku. Možemo li za sljedeću tvoju knjigu očekivati zbirku poezije?
GAVRILOVIĆ: Poezija je moja usputna forma koja dolazi nenajavljeno i u naletima, kao san. Kada sam dovoljno motivisan njenim značenjem, sjednem i napišem pjesmu, dvije. Toga se nagomilalo kroz godine, vjerujem da tu sada ima i preko šezdeset pjesama, što boljih, sto slabijih. Ne znam šta mogu da očekujem od te nakupine, niti osjećam potrebu da joj unaprijed određujem sudbinu. Možda će ostati samo lični arhiv jednog unutrašnjeg pejzaža, a možda će se iz tog haosa vremenom iskristalisati nešto što ima vlastitu cjelinu i biti objavljeno. Poezija, barem za mene, nikada nije bila pitanje plana, nego trenutka jasnoće koji se ne može prizvati voljom.
Bljesak info: Da li si imao priliku promovirati svoju književnost Njemačkoj?
GAVRILOVIĆ: U junu 2024. imao sam književnu večer s Aleksandrom Hemonom u BiH ambasadi u Berlinu. Prošle godine sam promovisao "Anderlecht" na poziv BKS-a (Berlinski književni susreti), sjajne male zajednice ljubitelja književnosti iza kojeg stoje Radmila Radovanović, Maja Gebhart i drugi članovi. Naša “jugoslavenska” zajednica na istoku Njemačke djeluje fragmentirano i bez jasnog uporišta, pa su ovakve prilike zaista dragocijene za pisca u tuđini.
Tu je i lajpciški sajam knjige gdje ću ove godine, treće zaredom, raditi kao koordinator bh. štanda u organizaciji Tradukija i BiH ambasade. Prilika je to za networking i moguće prijevode u budućnosti.
Bljesak.info: Prije nekoliko dana počelo je Berlinale. Bio si tamo i gledao filmove. Da li nam kao filmofil i odličan poznavatelj kinematografije možeš preporučiti nekoliko naslova? A kad smo već kod Berlina kako tumačiš izjavu Wima Wendersa o (ne)prožimanju filma i politike, te povlačenju s festivala indijske spisateljice Arundhati Roy zbog te izjave?
GAVRILOVIĆ: Kroz tri dana na Berlinaleu uspio sam pogledati četiri ostvarenja. „Heysel 85“, „Animol“, „I Built a Rocket Imagining Your Arrival“ i „Hear The Yellow“. Svaki od njih je kod mene izazvao pomjeranje i potvrdio zašto film i dalje smatram najuzvišenijom umjetničkom formom. Film je mašina za empatiju i svakako da je političan.
Wendersova izjava je kontradiktorna i svakako razočaravajuća. Neko ko je praktički na kraju svoje velike karijere i čiji su filmovi upisani u historiju svjetske kinematografije, ne bi trebao imati razloga za strah, jer više nema šta izgubiti. Sa svojih osamdeset godina bi trebao posjedovati dovoljno britkosti i slobode koja dolazi kada prestane potreba za pripadanjem. To beskičmenjaštvo i šutnja mnogih umjetnika iz svijeta filma (pa i književnosti) naspram genocida u Gazi pokazuje koliko je savremena umjetnička scena postala zavisna od struktura koje je istovremeno oblikuju i ograničavaju. Povlačenje Arundhati Roy je razuman i opravdan čin jer oslikava kako je integritet iznad imena festivala i kako nečije odsustvo ponekad govori jasnije od bilo kakvog prisustva.
Bljesak.info: Ova godina je izborna u BIH. Očekuješ li neke promjene i, pošto se dosad ponavljala ista politička stvarnost iz godine u godinu, možeš li nam predviđanjem ukratko opisati ponašanje širokih narodnih masa, medija, pojedinaca, sporskih kolektiva u narednih desetak mjeseci?
GAVRILOVIĆ: Nažalost, postao sam previše ciničan da bih vjerovao u promjene. Imao sam priliku 2014. raditi kao prevodilac stranim posmatračima na državnim izborima što je dodatno poništilo moj entuzijazam i vjeru da je moguće imati „demokratsko“ glasanje. Taj proces je već tada djelovao kao unaprijed režirana predstava, s poznatim ulogama i predvidivim ishodom. Ukratko, nema se tu šta puno reći. Kreće još jedna turneja letećeg cirkusa „Montya Pythona“ u domaćoj produkciji. U tom periodu je najbolje udobno se smjestiti i posmatrati „show“ uz kokice. Ili, ako već nemamo stomak za taj „human zoo“, otići što dublje u šumu i podsjetiti se da priroda, za razliku od nas, nikada ne djeluje protiv vlastitog opstanka.
S druge strane, drago mi je vidjeti djecu i mladost koja je izašla na proteste povodom pogibije Erdoana Morankića. Sama činjenica da se neko pojavio na ulici znači da svijest još uvijek postoji i ravnodušnost nije potpuna. Koliko će sve to trajati, ne znam. Ali važno je da se taj impuls uopšte dogodio jer smo i dalje duboko podijeljeni, umorni i naviknuti na gubitke.
