Put do nagrade koju je Andrić trebao dijeliti s Krležom

Na današnji dan, 26. listopada 1961. godine, Švedska akademija dodijelila je Nobelovu nagradu za književnost Ivi Andriću.

Bilo je to visoko priznanje piscu koji je romanima "Na Drini ćuprija", "Travnička kronika", "Prokleta avlija" i nizom drugih djela prikazao svijetu do tada manje poznate ljude i sudbine Bosne.

Nobelov komitet obrazložio je nagradu "epskom snagom kojom je Andrić oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tijekom povijesti svoje zemlje".

Pročitajte još

Sedam kroz sedam: "Fritz je bio čovek deb'o; Sve je znao što si treb'o"

Na raskošnoj stokholmskoj sceni, ispred diplomatskih predstavnika švedske vlade, Andriću je 10. prosinca 1961. godine uručena Nobelova nagrada za književnost.

Andrić se besjedom "O priči i pričanju" zahvalio za priznanje.

Istovremeno, u obrazloženju Nobelovog komiteta navedeno je:

"Andrić nosi u sebi mnogo nježnosti za ljude, ali da ne uzmiče pred strahotama, niti pred nasiljem, koje u njegovim očima potvrđuje stvarnost zla. On je pisac koji je majstor jednog sasvim osobnog, originalnog kruga motiva. Andrić otvara jednu dosad nepoznatu stranicu svjetske kronike i obraća nam se iz dubine napaćene narodne duše Južnih Slovena".

Nagradu od milijun dolara dobivenu osvajanjem Nobelove nagrade Andrić je poklonio za razvoj bibliotekarstva u BiH.

Ivo Andrić je prvi, i za sada jedini, dobitnik Nobelove nagrade za književnost na ovim prostorima.

No, novinar Michale Martens, autor knjige 'Vatra u vatri', koja otkriva puno ''skrivenih'' stvari iz Andrićeva života,  opisao je put Andrića do Nobela. S njim je na njemu trebao biti i Miroslav Krleža.

Marten navodi kako se na popisu nominiranih godine 1958. prvi put nalazi i Ivo Andrić.

''Nominirao ga je Savez književnika Jugoslavije, i time prvi put iskoristio svoje pravo na prijedlog kandidata. Inicijativu je pokrenuo tajnik Društva, Andrićev kum Aleksandar Vučo, čovjek koji je vrlo svjestan svoje moći. Jedan drugi prijatelj, utjecajni partijski čovjek Rodoljub Čolaković, prethodno je švedskom veleposlaniku u Beogradu, da bi probudio zanimanje, dao njemački prijevod Andrićevih pripovijedaka objavljen 1939. godine'', piše Martens i navodi kako Andrić, međutim, nije jedini jugoslavenski kandidat.

''Prijedlog Saveza književnika glasi da bi nagradu trebao podijeliti s hrvatskim piscem Miroslavom Krležom. Krleža, autor za kog danas jedva da se zna izvan kulturne jugo-sfere i nekih uskih intelektualnih krugova na Zapadu, tada je popularan ne samo u Jugoslaviji nego ima i obožavatelje među zapadnim intelektualcima, vjerojatno čak više nego Andrić. Ali nijedan od njih neće 1958. ući u uži izbor. Tu se nalaze, između ostalih, filozof Martin Buber, koga je Hermann Hesse nominirao, ali će ipak biti diskvalificiran jer žiri smatra da njegovo djelo ne ispunjava kriterije za dobivanje Nobelove nagrade za književnost. Američki liričar Robert Frost bit će izdvojen iz drugog razloga: on ima osamdeset tri godine, pa se strepi da bi mogao umrijeti prije dodjele nagrade. (Frost će umrijeti sa osamdeset osam, a da nije dobio Nobelovu nagradu.) John Steinbeck je razočarao žiri: 'Njegova novija tvorevina se odlikuje padom kvaliteta, i ne može da se usporedi s njegovim najboljim djelom, Plodovima gnjeva“, piše u protokolu. O Krleži i Andriću Akademija je zatražila vještačenje, koje je ispalo pozitivno. U protokolu piše: 'Iz vještačenja proizlazi da su ova dva mlada pisca dostigla uspjehe dostojne poštovanja, ali i da će u narednim godinama sa svojim snažnim maštovitim talentom još dobiti na značaju, te ih stoga treba naročito zapamtiti''', piše Mertens.

Njemački novinar podsjeća kako je za dobitnika nagrade godine 1958. na kraju je proglašen Boris Pasternak, čiji roman Doktor Živago. I sljedeće, 1959. godine, osamdeset tri kandidata ulaze u uži izbor, među njima mnogi već ranije nominirani pa tako ''i Andrić, koji je ponovo neminovan zajedno s Krležom, otpada sa spiska – doduše s obrazloženjem koje će ga ubuduće činiti jednim od najizglednijih aspiranata na nagradu''.

Andrića u međuvremenu nazivaju budućim dobitnikom Nobela za književnost te 1960. smatraju jednim od favorita za ovo priznanje, a te godine udovica Ingmara Bergmana prevodi 'Na Drini ćuprija' na švedski jezik. Godinu ranije i 'Prokleta avlija' je prevedena ali Andrić pozornost na sebe skreće u Švedskoj tek nakon prijevoda 'Ćuprije'.

Mertens piše kako je svog suparnika Krležu Andrić ''u tom trenutku odavno ostavio za sobom''. Andrić će 1961. godine dobiti Nobela za književnost, a Martens piše kako se svemu tome pridružuje i jedan politički argument, a to je da je te godine Jugoslavija bila u modi pa osnutak Nesvrstanih u Beogradu i Andriću ide na ruku.