Prije pola stoljeća preminuo je nobelovac Ivo Andrić

Na današnji dan prije pola stoljeća, 13. ožujka 1975. godine umro je Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Odbor za dodjelu Nobelove nagrade istaknuo je da je ona dodijeljena Andriću "za epsku snagu kojom je opisao teme i oslikao ljudske sudbine uzete iz povijesti svoje zemlje".

Andrić se rodio 10. listopada 1892. godine u Travniku, gradu koji je u to doba pripadao Bosni i Hercegovini pod austrougarskom okupacijom, no još je uvijek nominalno bio u sastavu Osmanskog Carstva. Otac mu se zvao Antun Andrić, a majka Katarina, rođenog prezimena Pejić.

Andrić je u mladosti studirao slavenske književnosti i povijest na Sveučilištu u Zagrebu, a kasnije i u Beču te Krakovu. Premda mu je studij prekinuo Prvi svjetski rat, kasnije je Andrić doktorirao na Sveučilištu u Grazu.

Ostvario je značajnu diplomatsku karijeru, tako da je između dvaju svjetskih ratova bio na visokim položajima u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije diljem Europe (u Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu).

Osobito je zanimljivo da mu je posljednji diplomatski položaj uoči početka Drugog svjetskog rata bio položaj izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra tj. šefa diplomatske misije u Berlinu, na koji je stupio 1939. godine.

Andrić je, dakle, bio na vodećoj diplomatskoj funkciji u glavnom gradu Hitlerovog Trećeg Reicha upravo u vrijeme dogovaranja ulaska Jugoslavije, predvođene knezom Pavlom kao namjesnikom (regentom), u Trojni pakt.

Na spomenutom položaju u Berlinu Andrić je ostao sve do travnja 1941. godine tj. do invazije Sila osovine na Jugoslaviju. U Berlinu je Andrićeva kancelarija bila na adresi Großadmiral Prinz Heinrich Straße 17.

Vjerodajnice je pri nastupu na svoju dužnost predao upravo Adolfu Hitleru, tadašnjem njemačkom kancelaru. Nakon povratka iz Berlina Andrić se nastanio u Beogradu, gdje je preživio Drugi svjetski rat.

Njega je u Beogradu kratko vrijeme ispitivao Gestapo, ali je odmah pušten na slobodu. Zbog njegova hrvatskog podrijetla, u Gestapu su mu predložili da se preseli u Zagreb, ali on je taj prijedlog odbio.

Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. 

"Nijemci i Njemačka", piše 1946., "to je najveća muka mog života… To je problem, od kojeg će bolovati cijela Europa još 150 godina. Pa ni tada mu ne vidim rješenje".

Bez mržnje ili želje za osvetom zbog onog što je pretrpio od Nijemaca i zbog njih, pita se: "Kako će ovi Nijemci naći svoje mjesto ljudima i 'na ljudskim poslovima'? I kada?. Oni su po rođenju i po odgoju u zabludi; oni bi htjeli da ih svi ostali ljudi vole i poštuju, i u isto vrijeme da ih slušaju i da ih se boje. Sve uče i sve bi htjeli znati, a ne vide ni to da onaj tko ne postupa s ljudima kao s ljudima, prestaje biti čovjek".

Poslije rata Andrić izbija kao pisac među vrhove jugoslavenske književnosti.

Među najpoznatijim Andrićevim književnim djelima bili su romani Na Drini ćuprija, Gospođica i Travnička hronika te pripovijest Prokleta avlija.

Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se nije zadovoljavao isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik - golu ljudsku prirodu, njezinu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini.

U novije vrijeme naročitu je pozornost svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetničkim najboljim djelom.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 10. prosinca 1961. na svečanosti u Stockholmu, a cijeli osvojeni iznos poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine.

Andrić je poživio sve do 1975. godine, a preminuo je u Beogradu u 83. godini.