Prije 80 godina ubijen je pjesnik Ivan Goran Kovačić

Na današnji dan prije 80 godina, 13. srpnja 1943. ubijen je, u starosti od samo 30 godina, slavni hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić. U nekim izvorima kao datum pogibije navodi se 12. srpnja 1943.

Rođen je u Lukovdolu u Gorskom kotaru, kao Ivan Kovačić, a ime Goran uzeo je kao znak pripadnosti tom gorovitom kraju. Ivan Goran Kovačić bio je pristaša HSS-a, a nakon uspostave NDH, nezadovoljan režimom, otišao je 1942. s Vladimirom Nazorom u partizane.

Svima je poznata njegova poema Jama, u kojoj je opisao ratni zločin iz prvog lica, kao da ga je sam doživio. Ispostavit će se da je to njegovo viđenje imalo svojevrsnu vizionarsku slutnju.

Naime, Kovačić je i sam stradao od neprijateljske ruke. Ubili su ga četnici, nakon što se bolestan sklonio u selo Vrbnicu u istočnoj Bosni. Dogodilo se to nakon poznate Bitke na Sutjesci, kad su partizani potisnuti u istočnu Bosnu.

Do danas je ostalo nepoznato gdje počivaju Goranovi posmrtni ostatci.

U književnosti je debitirao sa svega 16 godina, 1929. crticom Ševina tužaljka u časopisu Omladina, a izborom dotad objavljenih pjesama sudjelovao je 1932., s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem, u skupnoj pjesničkoj zbirci Lirika 1932.

Pisao je na štokavskom i kajkavskome idiomu te je jedan od najistaknutijih obnovitelja hrvatskoga leksičkoga fonda.

Pročitajte još

Prije 110 godina rođen je jedan od najnadarenijih hrvatskih pjesnika

Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela Dani gnjeva (1936, tiskana bez novele Probuđeni djedovi zbog u njoj istaknutoga hrvatstva), u kojoj je uspjelim spojem lirskoga realizma i društvenog angažmana, značajkom dijela hrvatske proze 1930-ih, prikazao težak život i tragične sudbine tzv. malih ljudi svojega rodnog kraja te zaoštrene odnose unutar seoske zajednice razjedinjene i oslabljene političkim i gospodarskim nepravdama.

Tamne slike seoskoga života i društvenih odnosa suprotstavljene su lirskim idiličnim slikama u kojima prevladavaju osjećaji arkadijske srođenosti čovjeka i prirode (Mrak na svijetlim stazama, Sedam zvonara Majke Marije, Smrt u čizmama i dr.).

Kontrast svjetla i tame, ljepote i mučne svakodnevice glavno je obilježje Kovačićeve poetike, prisutno i u naslovu pjesničke zbirke Ognji i rože (u dvama rukopisima priređena 1942., objavljena posmrtno 1945), svojevrsnome poetskom nastavku pripovjednoga ciklusa o goranskom zavičaju.

Zbirka sadržava 36 pjesama podijeljenih u jedanaest ciklusa, s uvodnom pjesmom (Rodni kraj) i završnom prozom (O jeziku, kraju i ljudima), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini (tzv. kekavštini); jedna je od najznačajnijih zbirki hrvatske dijalektalne poezije.