Prije 110 godina rođen je jedan od najnadarenijih hrvatskih pjesnika

Hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić rodio se na današnji dan prije 110 godina, 21. ožujka 1913. u Lukovdolu, Gorski kotar.

Njegovi roditelji Ivan i Ruža imali su još četvero djece: Otona, Roziku, Zvonku i ponovno Roziku koja se rodila nakon smrti prve im kćeri.

Pučku školu ("obospolnu nižu pučku školu") pohađao je od godine 1919. u rodnome mjestu, a godine 1923. zbog školovanja odlazi u Karlovac gdje je završio prve tri godine realne gimnazije.

Iz Karlovca je prešao u Zagreb u kojemu je od godine 1926. i tu nastavlja školovanje u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji do godine 1932.

Po završenoj maturi upisao je slavistiku, godine 1932., na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Na fakultetu položio je pet semestara, a nakon šestoga semestra prekinuo je studij.

Godine 1935. intenzivnije se posvećuje književnom i novinarskom radu. Godine 1935. imenu je pridodao nadimak Goran s kojim je želio izraziti svoju pripadnost rodnome kraju, Gorskome kotaru.

Iste godine, 8. kolovoza, u Lukovdolu je, pred crkvom, povodom 7. obljetnice smrti Stjepana Radića održao "javan govor političkog značenja bez odobrenja vlasti", zbog čega je osuđen "na kazan novčane globe od 500 din. u korist državne kase, koja se u slučaju neutjerivosti pretvara u kazan zatvora od 10 dana, te na platež takse od 20 dinara na presudu".

Prvo novinsko namještenje dobiva godine 1936. i otada se uzdržavao baveći se novinarskim poslovima; uređivao je kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku (1936. – 1940.), potom u Novostima (1939. – 1941.). Od godine 1938. Kovačić je često boravio u sanatorijima za plućne bolesti.

Nakon što je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, no Mate Ujević zadržao ga je u Zagrebu kao suradnika u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu. Kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke i politike Stjepana Radića koncem godine 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima.

Tada je sa sobom ponio i svoju nedovršenu poemu Jama. Nakon dolaska u partizane kratko vrijeme ostao je s hrvatskim borcima, a onda je dodijeljen jednoj crnogorskoj borbenoj postrojbi. Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, ali intenzivno je pisao.

Pročitajte još

Ivan Goran Kovačić: "Slijep sam, mila moja mati, Kako ću tebe sada oplakati..."

Koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici, gdje se bolestan sklonio, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 12. srpnja u blizini Foče. Njegov grob godinama ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio u pjesmi Moj grob (svojevrsni epitaf samomu sebi).

Njegovo počivalište pronađeno je 1957. godine. Dio njegovih pronađenih posmrtnih ostataka položen je godine 1996. u memorijalni spomenik (po projektu arhitekta Zvonimira Krznarića izradilo ga je klesarstvo Jerbić iz Samobora) u Lukovdolu.

Preseljenjem njegovih posmrtnih ostataka Lukovdol je postao i njegovo posljednje počivalište.

Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade. Tada se je, godine 1929., javio proznim zapisom Ševina tužaljka, koji je objavljen u časopisu Omladina. Piše na štokavskome i kajkavskome narječju.

Već godine 1931. – napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama – zajedno s još dvojicom mladih pjesnika, Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem, objavio je prvu zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će godine 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva.

Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože, objavljenim posmrtno godine 1945.

Rijetki su pjesnici koji, kao Goran u ovoj posmrtno objavljenoj zbirci, s toliko gotovo dječje razdraganosti i neposrednosti uspijevaju uroniti u ljepote prirode i preko naizgled jednostavnih kompozicija svoje lirske doživljaje prenijeti i na čitatelja (npr. pjesma Beli most. Vedrinu i sklad postiže sretno odabranim poetskim slikama te izvanrednom ritamskom organizacijom pjesme.

No, Goran je pjesnik i "polja svijetlih i polja tamnih". "Polja tamna" naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Ševina tužaljka, 1929.), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama, Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju), a kulminirali su u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju - u proturatnoj poemi Jama, tiskanoj nakon njegove smrti, 1944. godine.

U njegovu čast svake se godine u Lukovdolu održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.