Pjesnik u čijoj je poeziji religioznost dosegnula kozmičku dimenziju

Prije 40 godina, 2. siječnja 1982., u Zagrebu je preminuo veliki hrvatski i bosanskohercegovački književnik i prevoditelj Nikola Šop.

Šop je rođen u Jajcu 19. kolovoza 1904. godine, a komparativnu književnost diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu 1931.

Prve pjesme objavio je u Anđelu čuvaru (1918). Do II. svjetskog rata radio je u Beogradu kao gimnazijski profesor latinskog jezika. Za bombardiranja Beograda 1941. teško ranjen, preselio se u Zagreb, gdje je radio kao korektor.

Od 1949. angažiran je kao znanstveni suradnik JAZU sa zadaćom da prevodi hrvatske latiniste (preveo je djela Jana Panonca, Juraja Šižgorića, Đure Ferića Gvozdenice, Ignjata Đurđevića, Karla Pucića, Matije Petra Katančića i drugih).

Nakon studije Knjiga o Horaciju (1935) objavio je i knjigu prepjeva Iz lirike starog Rima (1950) s prijevodima Katula, Propercija i Tibula.

Vodio je korespondenciju s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom i engleskim pjesnikom Wystanom Hughom Audenom, koji je prevodio njegovu liriku.

Svjetiljka za nju

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlaznim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Djelo Nikole Šopa u znaku je intimističkih meditacija. U tom se tijeku mogu razdvojiti dvije različite, ali komplementarne faze.

U prvom razdoblju, od Pjesama siromašnog sina (1926) do zbirke Za kasnim stolom (1943), Šop progovara o 'prizemnoj egzistenciji' očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih stvari, bukoličkih ugođaja, običnih zbivanja i skromnih istina.

Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se viši, skriveni transcendentalni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskoga reda. Takva ga duhovna dispozicija dovodi u vezu s koncepcijom religioznosti Franje Asiškoga.

Stavljajući u središte lirskog interesa statične, kontemplativne slike, pastoralni repertoar motiva, asketski senzibilitet, duhovni ideal siromaštva i božansku antropologiju Isusa u dnevnim situacijama, u najboljoj zbirci toga razdoblja Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira 'čedni katolicizam', jednostavna izraza, bez ukrasa i retoričkih bravura.

Nevinost

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.

Šopove kratke proze, okupljene u zbirci Tajanstvena prela (1943), tematiziraju fantastične ugođaje i čudesne doživljaje preuzimajući najčešće kôd legende, pučke predaje i bajke. Lirska proza Predavanje o dimovima iz knjige Tajanstvena prela prijelazna je u njegovu pjesništvu, pa se od 1950-ih sve intenzivnije upuštao u filozofske meditacije o fenomenologiji nastajanja stvari i dinamici beskraja svemira.

U drugoj se fazi, od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće astralnim prostorima, svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova (Kućice u svemiru, 1957; Svemirski pohodi, 1957; Astralije, 1961; Dok svemiri venu, 1975; Nedohod, 1979).

Na tom putu otkriva i bezdan vlastitoga bića: put u nutrinu, u 'nedoživljene samoće'. Spjev Tremenda (Mogućnosti, 1961; Kolo, 1964), 'spjev jeze i grohota', govori o doživljaju praznine i izgubljenosti te o rasapu puti i ideje ljepote.

U poemama Osvajanje kocke (1974) i O kugli (1974) Šop mijenja prostornu koncepciju doživljaja, povezujući oblike i sfere s ljudskim stanjima i životnim situacijama.

Lirika te faze nastavlja se na svemirske uzlete Silvija Strahimira Kranjčevića i Tina Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unosi i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i originalnu simboliku. Izraz je reduciran, geometriziran; smislovi tek naslućeni.

Dramski tekstovi i pjesnički dijalozi imaju više poetske nego scenske kvalitete (Pompejanska balada, 1961; Drijada, 1964; Vječni preludij, 1971; Izgubljeni Arijel, 1972; Pjesnikovi rasprodani prostori, 1974; Bosanska trilogija, 1980; Kroz vrevu stećaka, 1987).

Djelujući izvan pomodnih struja i tendencija, Šop je izgradio originalan i prepoznatljiv pjesnički izraz koji ga uvrštava u vrh hrvatske poezije te privlači pozornost mnogih hrvatskih i inozemnih kritičara. Poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1970. (Izvor Hrvatska enicklopedija)

Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vijdet ću pun tuge
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajući mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet?
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet?

Na teška slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mom zasjala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.