Prisjećamo se "najstrašnijega pjesnika hrvatskoga" i "viteza crne psovke"

U doba kad većina hrvatskih pjesnika romantično oslikava svoju sredinu, početkom dvadesetog stoljeća javlja se Janko Polić Kamov. Rođen je na današnji dan prije 135 godina. Pseudonim Kamov uzeo je prema biblijskomu Kamu.

Bio je to mladić pun energije i željan razviti dotad prihvaćene oblike pisanja i razotkriti život s one divlje, bizarne i prljave strane, što će Matoš nazvati lirikom lizanja i poezijom pljuckanja.

Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka – danas je to mjesto dio Rijeke.

Istjeran iz sušačke gimnazije, nastavlja školovanje u Senju, gdje u bogoslovnom konviktu proživljava svoju pubertetsku i prvu vjersku krizu u obliku pobune protiv dogmi, Boga i društvenih konvencija.

Kad je protjeran i iz senjske gimnazije, prelazi u Zagreb, sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama pa je kažnjen na tri mjeseca zatvora.

Piše već kao dječak, a njegov zreli rad počinje pjesničkim zbirkama Psovka i Ištipana hartija te dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a završava samo nekoliko godina poslije romanom Isušena kaljuža.

Intermezzo

Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.
Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.
Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero – i skinite oblačine sa nebišta –
dajte mi sunce! – grozan je Osvaldov finale.

Polić se iskušao u svim književnim vrstama, ali on kao da stvara negaciju tih vrsta – antipjesme, antidrame i antiromane. Verizam njegova izraza šokantan je u ono vrijeme, a socijalni, antiklerikalni i anarhistični bunt teško je razumjeti.

U biti, autor danas poznatog romana Isušena kaljuža i drame Mamino srce toliko je odskočio svojim djelom od suvremenika da ga tadašnja sredina nije ni mogla shvatiti.

Kamov je djelovao u razdoblju hrvatske moderne kada su prevladavali artizam i društveno-pragmatično programatsko djelovanje s prosvjetiteljskim značajkama, no on nije pripadao ni jednoj grupaciji, već je kao buntovna osobnost svojim djelom anticipirao potonje književne događaje u Hrvatskoj.

No, Kamovljev nastup na hrvatskoj književnoj pozornici trajao je prekratko. Život mladog pisca ugasio se tek što se brod njegova života otisnuo iz luke dječaštva u more zrelosti. Zbog toga je Kamovljevo djelo brzo zaboravljeno pa stoga sve do nedavno nije uraslo u hrvatsku književnost, već je desetljećima putovalo s njom kao izraslina.

Zato je Polić usamljen i neshvaćen. Njegov nemirni duh odvodi ga u putujuće glumce, ali se ubrzo zasitio pozornice i otišao u trgovačke putnike te na kraju postao novinar. Oboljevši od upale pluća, odlazi 1906. u Veneciju, a 1910. putuje u Španjolsku i već iste godine umire u Barceloni.

Za kratka boravka u Španjolskoj, prije iznenadne smrti, kretao u umjetničkim avangardnim krugovima (kojima su tada pripadali i J. Miró i P. Picasso).

Umro je 19. kolovoza u barcelonskoj bolnici Santa Cruz, pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici bez imena.

Djelom toga, kako su ga nazivali, "prvoga pjesničkoga buntovnika", "osporavatelja tradicije", "najstrašnijega pjesnika hrvatskoga" i "viteza crne psovke", ali prije svega rušitelja tabua, inovatora na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, počinje hrvatska književna avangarda.

U njegovu su opusu i zametci književnih težnji koje će se u vodećim europskim književnostima oblikovati tek nakon njegove smrti.

Novo proljeće

Protriješe oči, da’nuše snažno: svjetlije biva, lakše i slađe;
ispraše krmelj s mamurnih nerva: živa je narav, žive su sile:
krcat je svemir opeka, lijepa; na starom planu moderne građe;
krcat je pjesnik poleta, tropa: vjerenik mladi prastare vile.
I opet usna dršće i bludi i drugu usnu želi da nađe;
i opet mišca puca i živci pjene žuborne žile;
plamen je pogled; ljubav je pjana… i nitko ne zna garave čađe;
jesen će samo čistiti stakla – za svaki cjelov čađe na kile!
Pod čarnom šipkom sunčane zrake ljubite samo, skladno, po taktu.
Robovi već su zašli u polje orati s pjesmom na prstu knuta:
i muški mozak bijaše često ljepilo zlata na ženskom laktu!
Da ste mi zdravo, proljetna djeco! Vraćam se k vama s daleka puta
ko žena s ceste bolesno, sramno – ko trbuh s grada trudno i gladno.
Lubanjo, prsni! Tvoja je jesen… zimi se bludeć spustimo na dno!

Ostaje zabilježeno da je 1907. godine objavio je zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a u pomoć mu je priskočio stalni mecena, brat Vladimir.

Posmrtno su mu bili objavljeni još Ćaskanja (1914) te Novele i eseji (1938). U Sabranim djelima (1956–58) tomu su pridružene Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce, primjeri Kamovljeva dramskoga rukopisa, koji je izazivao slične kontroverzije kao i njegova poezija i proza.

Među novelama najzrelije su mu tri sačuvane iz posljednjih dviju godina života: Žalost, Bitanga i Sloboda.

Kamovljev posljednji tekst, članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret, bio je objavljen, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.

Avangardist prije avangarde, Kamov je provocirao i beskompromisno se suprotstavljao svemu dotadašnjemu. Okrenut novomu, budućem, bio je neprihvaćen i neshvaćen u svoje doba, ali je u potonjim desetljećima stekao status legende.

Sklon aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, poricanju postojećih struktura, antiesteticizmu i oprjeci prema estetskim kanonima svojega doba – s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Mojsije

Kret ruke ljudske i okovi milijuna;
deset zakona, deset nepomičnih boštva;
igra časka i rješenje tisućljeća.
Vidim ti lice, Mojsije, i prozirem ti prevarne boje;
vidim ti ruke, Mojsije, i gola je misao tvoja;
ruka je tvoja crna ko inkvizicija;
misao apsurdna ko dogma;
lažne su boje tvoje ko svetost kraljeva.
I gle, smijem se vrhu recepta tvojih;
ti nisi majstor niti su ljudi glina niti su zakoni model!
Kret ruke – i grohot ironije, sarkazma i ruga:
sustav svjetski – i drske primjedbe obijesnih moždana;
bog i moral – i čovjek od krvi, želuca i uda.
Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!
Blijedila su nebesa ko strah, drhtala ko staračke kosti.
Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan:
oči su tvoje ko oči bika;
srdžba je tvoja ko srdžba glupih.
Plemenit je himnus naš – za tebe ima smijeh.
Laka ti noć, o Mojsije;
spavaj spokojno ko mučila i indeksi, ko plamena riječ Kristova,
ko duše kraljeva i savjesti papa.
Laka ti noć, Mojsije;
ja idem – zove me sunce.