Prije 75 godina umro je Vladimir Nazor – pjesnik i socijalistički političar

Vladimir Nazor, hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj te političar za vrijeme Jugoslavije, preminuo je na današnji dan prije 75. godina, 19. lipnja 1949. u Zagrebu.

Pamti ga se kao predsjednika ZAVNOH-a i prvog predsjednika Narodne Republike Hrvatske. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

Vladimir Nazor rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču. Pučku školu završio je na otoku Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine.

Predavao je u hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri (gdje je ujedno i proveo najviše svog života) te u Zagrebu od 1918. do 1920. godine. Bio je upravitelj dječjega doma u Crikvenici od 1920. do 1931. godine. Potom je od 1931. godine živio u Zagrebu. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječjega doma.

Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.). Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče.

Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) – djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. 

Pročitajte još

"Vas, sinke župe junačke i stare, postavljam mora našeg za čuvare"

Na izborima 1934. godine Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939. godine, objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London.

Nedugo nakon odlaska u partizane Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Nakon Drugoga svjetskog rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora.

Bio je akademik HAZU (dopisni član od 1919., redoviti od 1940., te i potvrđeni od 1947. godine). Od 22. ožujka 1948. godine bio je redoviti akademik SANU u Odjelu za literaturu i jezik.

Godine 1949. imao je i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju.

Nazor je jedan od pisaca koji iza sebe ima plodan period stvaralaštva s mnoštvo novela, eseja, epova, romana, priča i članaka. Prva faza stvaralaštva obuhvaća razdoblje moderne i upravo u tom periodu Vladimir prelazi put od pjesnika koji traži vlastiti put ponesen slavenskim i hrvatskim motivima. 

Pjesme "Pjesni ljuvene" i "Intima" označile su Nazorovo povlačenje u unutarnji svijet kada je u djelima bila najviše prisutna tema o osamljenosti te unutarnjem pročišćenju. Kasnije je pokušao tražiti nove motive i izraz, pa se u djelima osvrnuo na sjećanja iz vlastitog života o mladosti i boravku na otoku.

Kao rezultat neke nove inspiracije nastale su zbirke "Priče iz djetinjstva" , "Crikveničke proze" te "Priče s ostrva". Uskoro je počeo pisati eseje, studije i putopise, a počeo se baviti i prevođenjem, prepravljajući stara djela.

Kada se priključio Partizanima Nazor je počeo s novom intonacijom i temama. Radi se o razdoblju kada su nastali neki od najboljih stihova povezani s nacionalnom tematikom poput "Hrvatskog jezika".

Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: "Albus-kralj", "Minji", "Halugica", "Svjetionik", "Bijeli jelen"... Napisao je preko 500 pjesama, a najpoznatija prozna djela su: "Veli Jože", "Krvavi dani", "Zagrebačke novele", "Živana"...

Njemu u čast svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetnička dostignuća.

Bog u šumi 

Šušti meko cv’jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl’ješti ljubica i viri
iz skromnoga grma.
C’jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.

Jasen, štono dugo suh i jalov dr’jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn’jezda,
Vrutaka i voda.

Ruku punih rose, sjemenja i zv’jezda
Bog po šumi hoda.