Prije 50 godina preminuo je veliki pjesnik Mak Dizdar
Na današnji dan prije 50 godina, 14. srpnja 1971., preminuo je pjesnik Mak (Mehmedalija) Dizdar.
Rođen je u Stocu 17. listopada 1917. godine, gdje je započeo školovanje, a gimnaziju je pohađao u Sarajevu.
Radio je kao novinar, službenik i urednik u novinstvu i nakladništvu, od 1952. bio profesionalni pisac. Pisao je pjesme, drame, prikaze i eseje. Priredio je nekoliko zbornika pučkoga pjesništva, starih bosanskih tekstova i antologija.
Prva (cenzurirana) zbirka Vidovopoljska noć (1936), pod utjecajem A. B. Šimića, T. Ujevića i H. Hume, socijalno je intonirana. Erotizam i nadrealistička slikovnost obilježje su ljubavne pjesme u Plivačici (1954) i zbirci Koljena za Madonu (1963), koju karakterizira prigušeni istočnjački misticizam i melankoličan odjek sevdalinki te ljubav ujevićevski uzdignuta na razinu apsoluta.
Ljeljeni
Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)
Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve čcetiri strane)
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
Iz zapamćene priče iščezli otaca i djedova)
Prostor i motiv kruga zadobivaju simboličko značenje i u zbirci Okrutnosti kruga (1960), gdje egzaltirana slika svijeta i beskraja (Pustinja) ustupa mjesto dualističkomu viđenju po uzoru na bosanske patarene.
U zbirkama Povratak (1958), Minijature (1965) i Ostrva (1966) Dizdar je sažeo svoje stvaralaštvo u znaku dualističke slike svijeta i potrage za smislom, a umjetnički vrhunac dosegnuo je u Kamenom spavaču (1966). Baladičnim tonom mitskoga pjevača Dizdar govori o srednjovjekovnoj patarenskoj Bosni, o tragičnoj sudbini njezina čovjeka (Zapis o zemlji, Gorčin), o svevremenskoj ljubavi (Kosara), vjeri i sumnji.
Poruke sa stećaka pjesniku su samo povod za umjetničko razjašnjavanje nekih bitnih pitanja čovjekova opstanka te poprimaju opća značenja, a emblematski Kameni spavač sveopću simboliku. Pjesma Modra rijeka simbolički označava Dizdarovo uvijek prisutno shvaćanje etičkog smisla pjesničkoga čina.
Dizdarov govor temelji se na arhaizmima i tradicionalnim oblicima ponavljanja. Stih mu je eliptičan a stil narativan i gnomičan s odrazima usmenoga i adžamijskog pjesništva.
Koristio se jezičnim blagom pučkih molitva, tužbalica, bugaršćica, pitalica, bajalica, brojalica, legendi i predaja te bio opčinjen igrivošću i magijom anonimnoga pučkog pjevača, njegovim govornim formulama, motivima i likovima iz pučkih priča, a koristio se i biblijskim motivima. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
Dažd
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada
