Prije 105 godina umro je mostarski književnik Svetozar Ćorović

Na današnji dan prije 105 godina, 17. travnja 1919. u Mostaru je umro književnik Svetozar Ćorović.

Ćorović je i rođen u Mostaru, 29. svibnja 1875. godine, a školovao se također u rodnom gradu, gdje je završio osnovnu, a zatim trgovačku školu.

Skromno obrazovanje nije ga spriječilo da se oformi u cijenjenog pisca. Oženio je sestru Alekse Šantića, Persu Šantić.

Od 1887. objavljivao je radove u mnogim listovima i časopisima: Golub, Neven, Bosanska vila, Luča, Otadžbina, Zora i Brankovo kolo. Bio je aktivan član mostarskog društva "Gusle". Pokrenuo (1896) i uređivao prva godišta časopisa Zora.

Bio je politički aktivan, za vrijeme aneksijske krize boravio je u izbjeglištvu, da bi 1910. bio izabran u Bosanski sabor.

Početkom I. svjetskoga rata je zatvoren, potom interniran na bojište, odakle se 1917. vratio teško bolestan.

Autor je opsežnoga pripovjedačkoga i manjim dijelom dramskog opusa u tradicionalnoj realističkoj poetici s diskretnim lirskim primjesama.

U desetak zbirki priča ("U časovima odmora", I–IV, 1903–10; "Moji poznanici", 1909; "Komšije", 1912) te romanima ("Majčina sultanija", 1906; "Stojan Mutikaša", 1908; "U ćelijama", 1919) razradio je galeriju likova iz hercegovačke sredine, zaokupljen specifičnim mostarskim ambijentom.

Najuspjelijim se smatra socijalno intoniran roman "Stojan Mutikaša", a od dramskih tekstova folklorni "Zulumćar" (1911).

Ostala poznata djela su : "Ženidba Pere Karantana" (1905), "U stanicama" (1908), "U mraku" (1909), "Kao vihor " (1918), "Među svojima" (1921), pripovijetke ("Bogojavljenska noć", "Prijatelji", "Pod pećinama", "Na vodi", "Na Vaskrs"). 

Godine 1891., kada je imao samo 16 godina, Ćorović je napisao pjesmu "Siroče na majčinom grobu" inspiriran istoimenom slikom malenog dječaka koji leži na majčinom grobu, koju je naslikao likovni umjetnik Uroš Predić. Pjesma je objavljena 1892. u časopisu "Golub".

Siroče na majčinom grobu

Evo mene, majko mila
Došao sam opet tebi
Budi dobra – smiluj mi se
Dijete svoje primi sebi

O! Tu bi mi tako milo-
Tu bi mi tako slatko bilo.

Odbija me evo svako,
Tvrdoga su srca ljudi.
No slušaj molbe moje
Njihove su prazne grudi.

Ta ko sad još da haje
Za tužne mi uzdisaje…
Zima steže – snijeg vije
Meni mjesta niđe nije,

Potucam se, majko draga,
Od nemila, do nedraga
Ovdje bi mi samo milo
Ovdje bi mi slatko bilo.

Tako plače sirotanče
Al’ pomoći otud nije.
Vjetar duva bjesno, silno
Zima steže – snijeg vije

I umorno klonu tada
Duboki ga san savlada
Dubok sanak zaspa tudi
Da se više ne probudi.