Preminuo veliki hrvatski pjesnik i pisac Petar Gudelj

U noći sa srijede na četvrtak u krugu obitelji, u 93. godini, umro je veliki hrvatski pjesnik i pisac Petar Gudelj. Gudelj je rođen 1933. u Podosoju kod Imotskog. Prve pjesme objavio je 1951. u Omladinskom borcu, a učiteljsku školu je završio u Mostaru 1954. godine. 

Autobiografiju neću napisati, zatirem tragove za sobom, moj je životni ideal biti kap u čaši vode... ili biti vrana, ali ne bijela, u jatu vrana. Ja sam obožavatelj vrana, strašnih, ružnih ptica, ali vrana je Zeusova ptica... volim sve ptice psihopompe, ptice koje duše odvode na onaj svijet, ptice lešinarke. I zvijeri su psihopompi, naš je najveći psihopomp vuk, i puna je moja poezija vukova i zmija... harpije, žene-ptice, bile su još gore. U mitu, u tom predlogičkom svijetu, sve je bilo biomorfno, i zoomorfno, antropomorfno... i sva je moja poezija takva... nažalost.

"Otišao za svojim pjesmama"

Komparativnu književnost je završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1959.godine. Pisao je nekoliko priručnika iz teorije književnosti i sastavio više čitanki za osnovnu školu.

Već u prvoj zbirci pjesama Ruke, suze i čempresi pokazala se Gudeljova sklonost duljim lirskim oblicima. Kasnija se djela (Štit, Mit i med, Vlkoe, Hesperidske jabuke, Europa na tenku) oblikuju oko jednog stožernog motiva i mogu se pribrajati poemama.

Prijevodi na brojne jezike

Pjesme su mu prevođene na slovenski, poljski, rumunjski, engleski i švedski i unošene u sve novije antologije hrvatske poezije. Uvršten u više antologija poezije i pjesama u prozi.

"Vrulja u vrulji"

Napisao je i velik broj scenarija za dokumentarne filmove, a bio je i glavni scenarist u filmu "Vrulja u vrulji" (1996.).

U Beogradu je ostao živjeti do 1990., te je isprva radio kao urednik u izdavačkoj kući.  1972. godine postaje  profesionalni književnik,  te od 1990. živi u Baškoj Vodi.

Gudelja je teško smjestiti u određene čvrsto definirane poetičke sheme, no temelj njegove poetike čine elementi sredozemnog krajolika, mita i života. U zasnivanju mitske dimenzije vlastita pjesništva služi se himničkom intonacijom, biblijskom i mitskom rečenicom, simbolikom i parafrazom mitske logike.

Nije doživio zasluženo priznanje

Na Gudeljev devedeseti rođendan u izdanju Školske knjige objavljena je zbirka dnevničkih zapisa Gora oko dvora, nastalih od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. uglavnom u pjesnikovu zagrebačkom stanu s pogledom na Medvednicu i šumskoj kući na brdu u Dubravi Pušćanskoj.

U predgovoru te knjige Damir Pešorda je zapisao: 'Istina je da Gudelj nije dobio zasluženo priznanje, pa ni mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji, osobito za svoje knjige iz beogradskog razdoblja, no s druge strane njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni", prenosi Tportal.

Dodao je da gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja, "knjige mu izlaze kod najvažnijega hrvatskog izdavača, kritička je recepcija njegovih djela, unatoč autorovu vajkanju, iz godine u godinu sve bolja, o njegovim djelima pišu se osvrti, diplomski i znanstveni radovi, utemeljena je u rodnom mu Podosoju pjesnička manifestacija njemu u čast".

"Doduše, ne obasiplju ga baš književnim nagradama, pa ipak je dobio Nagradu Tin Ujević (2002.), Nagradu Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Goranov vijenac (2010.). Međutim, u Akademiju ga ne pripuštaju nikako, a u antologije slabo, no to je u Hrvatskoj tako, koterije se u našoj sredini grade od mladosti i cijeli život dograđuju i njeguju, tu kasnodošlice nemaju šanse', navodi Pešorda.

Najpoznatija djela

Objavio je zbirke pjesama Ruke, suze i čempresi (1956), Isus je sam (1961), Suhozidine (1974) te u zrelijoj fazi Štit (1979), Mit i med (1982), Vlkoe (1983), Hesperidske jabuke (1986) i dr., a svih četrnaest zbirki tiskanih do 1993., zajedno sa šest neobjavljenih, sabrano je u troknjižju Golubice nad jamama (1993).

Središnji mu je tematsko-motivski sklop vezan za sredozemni krajolik, život i mit, služi se naglašenim slikama i preuveličanim metaforama te škrtim rječnikom i jakim riječima, u kojima često odzvanja narodni stih.

Poetiku je pročistio i zaokružio u kasnim zbirkama iznimne kritičke recepcije Sve što si donio iz planine (2012), Da zađe mjesec da izađe sunce (2017) te opsežnom Munje i naranče (2018), kao i u dnevničkoj knjizi Za svojim pjesmama (2020). Izabrane pjesme objavio je u knjizi Pelazg na mazgi (2004). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2010).

Ostale važnije zbirke: Pas, psa, psu (1967), Tropi počela (1976), Europa na tenku (1987), Po zraku i po vodi (2002), Duša tilu (2010), Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime (2021).