Na današnji dan prije 80 godina, 20. srpnja 1945. u Parizu je umro veliki francuski pjersnik i esejist Paul Valéry.
Paul Ambroise Valéry rođen je 30. listopada 1871. godine u mjestu Sète, a studirao je pravo u Montpellieru. Godine 1892. nastanjuje se u Parizu.
Na njega su utjecali Edgar Allan Poe i Stephane Mallarme, no napušta pjesništvo i posvećuje se studiju matematike, arhitekture i filozofije. Tek je 1913. godine na nagovor Andrea Gidea pristao srediti za tisak svoje mladenačke strofe te je sljedeće četiri godine pisao poemu (514 stihova) Mlada Parka.
Bio je tajnik u Ministarstvu rata (1897–1900) te osobni tajnik ravnatelja novinske agencije Havas (1900–22). Također je bio i predsjednik francuskoga PEN centra (1924–34), ravnatelj Sveučilišnoga mediteranskog centra u Nici (1933–41), a od 1937. bio je profesor poetike na Collège de France. Član Francuske akademije od 1925.
Od 1889. objavljivao je simbolističke pjesme, pozornost privukao proznim tekstovima Uvod u metodu Leonarda da Vincija (Introduction à la méthode de Léonard de Vinci, 1894), s portretom idealnoga renesansnog univerzalnog čovjeka, i Večer s gospodinom Testeom (La Soirée avec M. Teste, 1896), poluironični autoportret, o umu koji nastoji doći do apsolutne samosvijesti.
Književnosti se vratio poemom u aleksandrincima Mlada Parka (La Jeune Parque, 1917), snolika ugođaja, stihova nejasna smisla ali magične sugestivnosti i razrađene aliterativnosti, s prikazom mijena svijesti, u formi lirskoga monologa, najmlađe od triju božica sudbine.
Ona nakon ujeda zmije, uhvaćena u tjeskobu izbora između smirene besmrtnosti i ograničenja, ali i izazova užitaka ljudskoga života, meditira o toj razapetosti koja je i figurativna slika pjesnikove trajne zaokupljenosti odnosom čežnje za kontemplacijom i one za djelovanjem.
Slijedila je zbirka ranih pjesama mallarméovskoga tona Album starih stihova 1890–1900 (Album des vers anciens 1890–1900, 1920), a potom zbirka novih pjesama Pjesni (Charmes, 1922), daljnja osobna adaptacija simbolističkih metoda.
Najpoznatija je pjesma iz zbirke Groblje pokraj mora (Le Cimètiere marin), poema u deseteračkim sestinama, meditacija o vječnosti i prolaznosti, s evokacijom prirode kao okvira za promišljanje egzistencije te poistovjećivanjem lirskoga subjekta s morskim valovima kao slike pokretljivosti, simbola svijesti, odn. trajne uznemirenosti ljudskoga uma pred vječnošću i nepokretnošću utjelovljenima u motivima morskih dubina, a i podneva (odnosno podnevne smirenosti morske površine).
Jedan plamen jasni ...
Jedan plamen jasni živi u dnu mene
A ja hladno silni, blistav život gledam ...
Voljet mogu samo snu kada se predam
Pokrete mu ljupke sa sjajem slivene.
Moj plamen mi vraća pogled tek u noći,
Poslije teških snova sred tama,
Kad nesreća raspe se u mraku sama,
Tad me on oživi i daje mi oči.
Nek sjaj prsne, odjek što me budi baca
Na obalu mesa mog jednog mrtvaca,
A moj smijeh, tuđ meni, čuva kroz sluh pomno.
Ko u praznoj školjci kad šumore vali,
Sumnju, - kroz čuđenje divno i ogromno:
Da l' živ sam, il' mrtav, bdim il' spavam, što li?
