Osman Đikić, pjesnik i novinar, glavni urednik lista Gajret, rođen je na današnji dan u Mostaru, 7. siječnja 1879. godine.
U Mostaru je završio osnovu školu te pet godina gimnazije u Gimnaziji Mostar iz koje je izbačen zbog nacionalističkih aktivnosti. Naime, Đikić se izjašnjavao kao Srbin musliman, a među školarcima je zagovarao pomirenje pravoslavlja i islama u borbi protiv novog zajedničkog neprijatelja (Austro-Ugarske monarhije).
Školovanje je nastavio u Beogradu, Istanbulu te u Beču, gdje je završio Trgovačku akademiju.
Godine 1905. vjenčao se u Beču s glumicom Zorom Topalović ili Mihailović. Nakon što je završio Trgovačku akademiju u Beču, Đikić je službovao kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Od 1907. uređivao je mostarski list Musavat te objavljivao tekstove u Bosansko-hercegovačkom glasniku.
Njegovo pjesništvo bilo je sklono didaktičnosti, s elementima ljubavi, domoljublja i religije koje su služile kao glavne teme. Svoje pjesme prvo je objavljivao u novinama kao što su: Behar, Bosanska vila i Zora. Godine 1900. u Beogradu objavljeno je Pobratimstvo, njegova prva pjesnička zbirka (s Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljakom i Avdom Karabegovićem).
Objavio je još dvije zbirke za života, Muslimanskoj mladeži (1902.) i Ašiklije (1903.).
Osman Đikić kao folklorist skupljao je narodne pjesme iz Mostara i susjednog Stoca. Te narodne pjesme činile su zbirku Hercegovački biser dugu 5.000 stihova. Nju je Đikić poklonio Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
Kao dramatičar, Đikić je napisao tri drame: Zlatija, objavljena 1906., Stana, objavljenu 1906. ili 1907., te Muhadžir, objavljenu 1908. ili 1909.
Autor je nekoliko sevdalinki, uključujući: Đaurko mila, Ašik ostah na te oči i Đela Fato đela zlato.
Za života je kao književnik ostao u sjenci Dučića, Šantića i Ćorovića, čijoj se grupi bio priklonio, ponajviše zbog svojih političkih ideja i stavova, ali zasigurno i zbog kreativne pripadnosti krugu srpske moderne u to vrijeme.
Đikić je umro od tuberkuloze u Mostaru 30. ožujka 1912. u 33. godini života. Njegov žena, Zora, je nedugo zatim umrla, također od tuberkuloze i to 14. rujna 1912. godine. Zanimljivo je da su pokopani odvojeno, na različitim grobljima.
